Umalo u nesvijest pao rođeni mi brat
Kad sam obje noge vješto savio za vrat
Sav u šoku gledao je prema mome struku
Iz kojeg van je izraslo još četiri para ruku
Iz usta oteo mu se neutješni jauk
Bliski član obitelji postao je pauk
Ko od gume ja sam cirkuski stvor
Cijelog sebe mogu svezati u čvor
Satima sa stropa naopačke visim
Sve u namjeri da svijest si povisim
Spreman sam na sve, beskrajno je moje htijenje
U utičnicu prste guram da doživim prosvjetljenje
Hod po užarenom kamenju čisti duh, naslov na netu spazim
Smjesta palim svoj štednjak, pa po okruglim pločama gazim
Malo me uznemire plikovi što po tabanima niču kao gljive
Ne znam dal’ sam nešto krivo shvatio ili čitam upute krive
Meditacijska muzika u stanu kad zasvira
Prvi susjed odmah na sav glas protestira
Ni za kakve istočnjačke religije taj ne želi niti čuti
Moj put ka unutrašnjem miru njega strašno ljuti
„Kakve su to gluposti“, viče, „Ti si prokleti idiot!
Samo je Isus svjetlo, a ne taj tvoj Buda, kaj got!“
Žena ga smiruje, šapće: „Pusti, to je prolazan hir“
A on će: „Kakav ženo hir, on je zrel za Jankomir!“
„Tu pred nama glumi nekakvog sveca
A nigdar nije crkvi daroval’ ni pereca!
Krivovjerac prokleti! Najrajše bi pokrenul peticiju
Da nam vrate opet staru, dobru, svetu inkviziciju!“
Usporavam dah, jedan udisaj svakih 5 minuta
Čistim se od crne mržnje koja susjeda mi guta
Pokreti su mi usporeni, nije baš ni pametno da su nagli
Jer kad upalim Indijske štapiće, živim k’o gorila u magli
Jedno sam sa zvijezdama, zemljom i morem
Moj duh je vječno plodan jer ga stalno orem
Lebdim ko NLO otkad svladao sam tehniku levitacije
Zbogom sada zauvijek, vi dosadni zakoni gravitacije
Kako ću se natrag u društvo uklopit, više se ne pitam
Dok šarenim, višim svjetovima, sad bestežinski hitam
Posjećujem Jupiter, Veneru, skrećem s mliječnog puta
Ničim, pa ni samim svemirom, nije ograničena mi ruta
Dok duhovno rastem smanjuje se moje tijelo
Jer nit pijem, nit ševim, nit trebam šta za jelo
Općenito gledano, ne trebam više ništa od života
Jedina želja je da želja nemam, pa nije li to divota?
Iz stana izlazim, moja lijepa aura je moj štit
Nalijećem na susjeda, u sebi kažem: „O shit“
On mi pukne šamar i kaže: „Kaje mali Buda?!
Okreni sada drugi obraz, kaje, nemaš muda?!“
Krv mi uzavrela, vratit udarac mu želim
U sebi se na dva oprečna dijela dijelim
Jedan osvetu, više no bolnu, sanja
A drugi se mirnom rješenju klanja
„Kršćanstvo je oduvijek tamnica duha
Za moje bezdane u njem nema kruha!
Želim disat svježi zrak, a ne ustajali smog
Od sada nadalje, ja sam samom sebi bog!“
Izletilo je iz mene prvom susjedu pravo u uši
A on se, opet, u svom križarskom bijesu guši
„Ženo, pa jel ti čuješ kaj nevjernik priča?!
Umišlja da je bog, bože ludog li mladića!!!“
