Izborni je dan. Od jutra razbijam glavu, otići ili ne otići. Bogami nisam već godinama. Kažu da sam jedan od onih koji svake četiri godine svojim neodlaskom na glasanje pokloni svoj glas zna se kome. Neću u to ulaziti, kao što više ne ulazim u prostorije za glasanje. Da budem iskren ni ne znam (ne samo u političkom smislu) u kom smjeru bih trebao poći. Jednom sam otišao u vrtić Galženica, tamo su me otputili u zgradu Elektroprivrede gdje su me dobrih 10 minuta bezuspješno tražili na spisku. Tada sam zaključio da za ovaj grad jednostavno ne postojim – da sam zapravo hologram kojeg su uspješno uvjerili da je osoba od krvi od mesa. Nakon plakanja nad svojom nemilom sudbinom, potrebe da protestiram i bunim se, nešto se u meni stalo miriti s činjenicom da sam nitko i ništa. Moram priznati, na iznenađenje vlastitog ega zaključio sam da ta pozicija i nije tako loša – da ima nešto utješno smirujuće i rasterećujuće u njoj. Naime, oduvijek sam volio tu poziciju vanjskog suradnika, autsajdera, lebdioca nad stvarima, nekog tko samo naoko ili, u najboljem slučaju, napola sudjeluje u onom što zovemo društveni život. Bez sumnje ima u tome kukavičluka, ali i, utvaram, svojevrsne mudrosti – da se ne uplićem u stvari uz koje nisam strastveno vezan i o čijoj pozadini premalo znam. A onda, nakon čitavog tog u sebi proživljenog identitetskog gorkoslatkog tripa, onda su me našli na spisku. Bio sam i sretan i pomalo razočaran – bilo je nekako više kul osjećati se kao izopćenik, kao netko, sasvim neočekivano, lišen bremena odgovornosti i tuđih očekivanja. Nakon zaokruživanja, moram priznati, ništa se posebno u mom životu nije promijenilo. Ni na bolje ni na gore. Shvatio sam, valjda, da je većinski na meni kako ću, unutar vanjskog okvira, urediti boje i oblike svog mikrokozmosa. Vanjski okvir, nasreću, ne utječe previše na poteze mog kista. Utječe doduše, sasvim kompleksnim, teško razmrsivim klupkom uzroka i posljedica, na vidljivost, naplativost, poželjnost i prikladnost mog autorskog djela. Naprosto, obzirom da nikad nisam nešto naročito očekivao od vanjskog svijeta (za razliku od svojeg unutarnjeg čijim sam pokretanjima akcije često popuštao) odlučio sam odonda više ne glasati…
… Ljudi su u tu neradnu srijedu ustali rano i nakon buljenja u otvoreni ormar obukli nešto lijepo. Žene su popravile frizuru pred ogledalom, utisnule još jedan sloj ruža na usne i popravljale maskaru dok su ih muževi, već po navici, strpljivo čekali listajući internet stranice, znajući da će potrajati. Unatoč stanovitom izostanku neke osjetnije opće nade i entuzijazma trenutak je pomalo svečan. Možda nam i nije tako loše kad ishod izbora ne doživljavamo tako dramatično presudno u odnosu na smjer i kvalitetu našeg postojanja. Ili smo samo pomireni s beznađem, vrag će ga znat.
Budući se odlučuje o nečem ipak važnom, barem što se medijske popraćenosti tiče, i oni, civili, imaju pravo sudjelovanja u tom spektaklu – osjećaju se nešto važnije, potrebnije no inače. Nakon zaokruživanja sjedaju u prvu birtiju i, barem oni pristojniji i uglađeniji, pokušavaju izbjeći pričanje o tome kome su poklonili svoje povjerenje. Na kraju ipak popuste i raspričaju se o tome, isprva emotivno neutralno pa sve gorljivije.
I dok su oni tako više ili manje brinuli oko sudbine države u meni se, nakon dugo vremena počela sasvim nenadano buditi potreba da i ja opet sudjelujem u toj općoj akciji od koje će mnogi u konačnici odustati i, navodno, pokloniti svoj glas, zna se kome. E al’ je li to bio znak s neba ili što već, dok su dva susjeda žustro raspravljala oko stupnja utjecanja politike na naše živote ja sam pizdio oko činjenice da mi se zaglavio cifršlus na džepu jakne. Kakve stranke, prepucavanja, programi, progresivno, konzervativno, šuplje, poluprazno, pametnije, blesavije, ništa od toga nije me nimalo doticalo. U džepu je bio ključ od mog stana. Kamo će država, kamo ćemo mi kao društvo, kamo će svijet, tko je manje zlo, meni nije bilo bitno jer – kako ću se dovraga domoći svoje kuće? Usput budi rečeno, doma sam ostavio sve dokumente. Sve i da sam doista odlučio glasati, da nisam samo ponesen spikama sa susjednog stola, kako ću to dovraga učiniti bez osobne? Moji starci koji imaju rezervni ključ otišli su nakon glasanja (barem netko iz obitelji) u Samobor. Koje su mi opcije, što izabrati? Ne pada mi na pamet demonstrativno rasparati svoju jaknu na glavnom ljudskom trgu – ne bi ljudi ni shvatili ni cijenili taj moj herojski čin odbacivanja materijalnog dobra u korist obavljanja svoje građanske dužnosti. Da na dan izbora razvalim vrata vlastitog stana? Je.o sad vrata, ako dobro odaberem možda nam slijede dani otvorenih vrata jer nitko u ovoj državi neće biti prisiljen krasti. Hm, što mi je, jesam li drogiran, retardiran ili oboje? Ne, čekaj, ipak je manja šteta rasparati jaknu. Ali kako ću, suviše sam emotivno vezan uz nju, značajno više no što sam uz bilo koju političku opciju. Uf, umorio sam se od svega ovoga. Ma ostat ću u birtiji i dovršiti ovaj tekst, možda je ipak to moja primarna građanska dužnost. A moje glasanje? Evo glasam se – naručujem još jednu kavicu. Ima još vremena do 19h, tek je podne…
P.M.S. (Post Majsecov Scriptum)
Nekako sam kroz preostali uski otvorić na vrhu džepa uspio progurati ključ i uzeti iz stana osobnu. Otišao sam u Elektroprivredu gdje me nisu našli na spisku. Povijest se ponavlja. Rekli su mi da sam ili u kinu Galženica ili u vrtiću Galženica. Premda gubim volju, tjeram se da odem u kino jer mi je ono najbliže mjestu stanovanja. Od tamo izlazi moj susjed. Vidim mu na licu da nije na spisku. Ništa, pravac vrtić. Ajde, odmah je iza ugla. Tamo mi, obzirom na adresu, vele da sam ipak u crvenom vrtiću. He jbg, obzirom da više i nema birališta u kvartu nema više mogućnosti za pogrešku. Četvrta sreća. Pustio sam glas i…opet nemam feeling da se zbog toga nešto značajnije promijenilo u mom životu…Al’ ajde, nek sam i ja sudjelovao u tom (be)značajnom spektaklu…
