Home FRIK IZ KVARTA FRIK IZ KVARTA – Moderna verzija Titanika

FRIK IZ KVARTA – Moderna verzija Titanika

Nakon što je kapetan poraženo uzviknuo: "Prvo žene i djeca!" nastala je neviđena konfuzija u kojoj se ni posada ni putnici nikako nisu mogli, a ni stigli usuglasiti tko i po kojim kriterijima doista pripada navedenim ciljnim skupinama za prioritetno spašavanje...

PODIJELITE

Zamišljam modernu verziju Titanika. Sve isto – isti brod, isto mjesto sudara sa santom, ista silina kolizije leda i trupa broda, ista duljina probušene rupe na brodu, ista dubina i temperatura mora – samo – 2024. godina. Nakon što je u potpunom šoku i nevjerici uvidio beznadnost situacije u kojoj naizgled nepotopivi brod tone, kapetan se sprema obratiti putnicima. Muzika svira na palubi – pronicljivijima je jasno – rade to ne bi li umanjili paniku među putnicima. More je ledeno – svima je jasno da su osuđeni na propast ukoliko se ne dočepaju čamca za spašavanje. Starcima u kabini jasno je da su im ovo posljednje minute života pa su odlučili zagrljeni poći u vječnost. Brod se opasno naginje i sad je i onima najoptimističnijima jasno da brod odlazi na dno. Mornarima je jasno da im je ovo vjerojatno posljednja plovidba. Sve je dakle velikoj većini prisutnih bilo jasno osim jedne stvari. Na koga je to točno stari kapetan mislio kad je poraženo zaurlao: “Prvo žene i djeca!”. Tu je, blago rečeno, nastala ogromna pravna zavrzlama. Sa svih strana pljuštale su žalbe i negodovanja. Mnogi muškarci osjećali su se i deklarirali kao žene, neke žene osjećale su se kao muškarci – doduše gunđale su tu činjenicu više sebi u brk jer im se impuls borbe za rodna prava kosio s instinktima za preživljavanje. Također neki su starci smatrali diskriminatornim ukidanje njihovog prava da budu djeca jer da se oni u svojim poznijim godinama sve više tako osjećaju. Bilo je i primjera djece koja su tvrdila da se osjećaju već staro i potrošeno, no, poput žena, više sebi u brk jer im se impuls borbe za dobna prava kosio s instinktima za preživljavanje. Čak je i kapetan, sjetivši se kako je po nepisanom kodeksu primoran posljednji napustiti brod, izjavio da se, unatoč relativno neospornoj činjenici da nosi titulu kapetana, oduvijek osjećao kao obični mornar. Rekao je to doduše sebi u brk jer mu se instinkt za preživljavanje kosio s impulsom zapovjedničke taštine prvog čovjeka broda.
…Pogađate, u toj neviđenoj konfuziji ni posada ni putnici nisu se mogli, a ni stigli usuglasiti tko i po kojem kriteriju doista pripada navedenim ciljnim skupinama za prioritetno spašavanje…