Mladu spisateljicu Saru, za razliku od svih prijašnjih gostiju ovog mog prekotjednog, sporadičnog, frikovanja, osobno ne poznajem. „Pa kako si onda saznao da mlađahna gospodična piše?“, mislite si sad. Heh, a gdje bi nadob(l)udnik poput mene mogao sresti nekog tko i sam ima rijedak „poremećaj“ od slova praviti rečenične konstrukte raznih vrsta i namjena, nego u gradskoj knjižnici na danu Europske priče. S moje lijeve strane sjedio je većinski ženski dio četvrtog B razreda goričke gimnazije koji se tamo vjerojatno pojavio da im profesorica iz hrvatskog ne bi zviznula neopravdane. Desno su se smjestile bibliotekarke koje tamo rade, ispred mene voditeljica programa koja, sama riječ kaže, mora voditi program i književnici koji najčešće ipak dođu na vlastita predstavljanja. Čini mi se da samo Sara i ja nismo bili tamo jer smo na to bili primorani. Kad je voditeljica programa rekla: „Ima li možda kakvih pitanja za naše goste“, zavladao je takav muk, kao da će se ispuštanje bilo kakvog glasa promptno kazniti streljanjem. „Netko tko i sam možda piše?“, nije odustajala voditeljica, a onda se hrabro javila Sara. Nakon što je program završio izletio sam iz uzavrele knjižnice na svježi zrak, napravio dvadesetak koraka i sjetio se da se moram vratiti jer sam u knjižnicu stigao s biciklom. Taman je to vrijeme bilo dovoljno da se na stepenicama pojavi Sara. „Hej, ne brini, nisam nikakav manijak, samo me zanimalo….“Znam, znam, ti si Frik iz kvarta“, prekinula me Sara, a meni je odmah bilo lakše jer sam mogao završiti s nevještim traženjem razloga da joj priđem i ponudim predstavljanje u svojoj kolumni. Došavši kući palo mi je na pamet da je ovo bila ponuda na neviđeno: „Idiote, što ako ti se ne svidi kako piše, što ćeš onda? Kojim ćeš je riječima uvjerljivo zmuljati zašto je ipak nećeš objaviti?“, divljao je moj unutarnjii glasić. Nasreću, dobro sam nanjušio, Sara i više nego dobro piše i nije bilo potrebe da samome sebi uskačem u usta. Premda mi feminizam, moram priznati, katkad ide na živce, Sara me je svojim tekstom o vješticama 21. st. podsjetila zašto je on, nažalost, i dalje nasušno potreban ovome, po mnogim gabaritima, još uvijek, srednjovjekovnom društvu…
Vještice 21. stoljeća
Progon vještica započeo je u 13. stoljeću, a završio tokom 18. stoljeća. Čini se davno, ali tristotinjak godina očito nije dovoljno za gubitak nekih društvenih normi. Danas su, nekada popularne, vještice zamijenile feministkinje, i to ne svojevoljno.
Žena, majka…
Zar nije neobično kako društvo toliko negativno reagira na zagovaranje ravnopravnosti? Uzmemo li u obzir da su žene pravo glasa u Hrvatskoj postigle tek prije 60-ak godina – nije, ali uzmemo li u obzir kolikom se brzinom svijet razvio u svim područjima – to je i više od neobičnog, zastrašujuće je! Strašno je što se žene još uvijek smatra manje vrijednima, što još uvijek nemaju ista prava kao, tzv. superiorniji muškarci, što im se oduzimaju osnovna ljudska prava i slobode te ih se blati zbog odabira koji su ukorijenjeni kao nenormalni. Ne dao dragi Bog da se žena pojavi na poslu ili na spoju bez šminke! Užas! Ili da se majci troje djece koja radi osam sati dnevno ni nakon kraja službenog radnog vremena ne nazire kraj njenog radnog vremena majke, i to s podočnjacima u prilogu. Sunce drago, postoji puder, nemoj da muškarac primijeti koliko si umorna! Ma nisi ti zaista umorna, znamo da uživaš neprestano biti na nogama od jutra do sutra! Kako bi Top shop rekao: Ali ni to nije sve! Ako se našminkate odmah, dobit ćete kritike i opaske da je too much sasvim besplatno!
Prirodna bez dlaka
Znate li možda zašto su se žene počele depilirati? Naime, u dvadesetim godinama prošloga stoljeća u modi su se po prvi puta pojavile haljine koje su otkrivale noge i pazuhe. Žene su mogle odahnuti što više nema potrebe za korzetima, krinolinama, podsuknjama i ostalim suvišnim stvarima. Istovremeno se netko prisjetio kako pokrenuti biznis. Osim što se u tadašnjim časopisima i savjetnicima pisalo o poželjnom ponašanju žene, pojavilo se zgražanje nad ženskim tijelima koja su prirodno prekrivena dlakama iako su to (Bingo! Točan odgovor!) sva ženska tijela. Počeli su se nuditi proizvodi za uklanjanje dlaka, a reklame koje su prezentirale koliko su dlake ispod pazuha neprihvatljive, pokrenule su trend koji je nepoželjan, ali previše ukorijenjen da bi se mijenjao preko noći. No dobro, na kraju krajeva nisi žena da bi bila prirodna, žena si da budeš femme fatale, po mogućnosti bez suvišnih dlaka.
Prvotnost, drugotnost…
S obzirom da su žene, po riječima jednog svećenika, drugotne, ne razumiju da dobacivanje na ulici ili fućkanje iz automobila (koje dolazi od prvotnih muškaraca) nije seksualna objektifikacija, već kompliment. Kad smo već štrace, tako se prema nama treba i ponašati, zar ne? Grudi imaju funkciju zadovoljavanja muškaraca, duljina naših haljina mora biti pomno odabrana jer nas preduge prikazuju konzervativnima, a kraće prostitutkama. Također, kao žena ni slučajno nemoj biti samouvjerena i nemoj se osjećati ugodno u svome tijelu ako ti muškarac nije na to ukazao. Pristani na sve što ti predlaže i prilagodi mu se jer ti si ipak na kraju dana njegovo vlasništvo. Plastične operacije i korekcije koje želiš napraviti na svome tijelu prvenstveno radi sebe – nemoj, jednostavno nemoj! To dovodi do komplikacija prevelikih razmjera. Prvo ćeš mu biti previše plastična i nećeš mu se sviđati jer si nesigurna i potrebne su ti da se osjećaš lijepo i sretno. Ako s ponosom i bez srama pokazuješ i pričaš o svojim zahvatima, smatrat će te egoističnom, narcisoidnom i daleko previše odvažnom, a to im je prijetnja. Zaboga, ne može si kao prvotni muškarac odabrati suputnicu koja će mu prkositi i s vremena na vrijeme kontrirati!
U jednoj sendvič, u drugoj daljinski upravljač
Što se izbora poslova tiče, grozno je kada žena radi muški posao. Zar je to uopće moguće? Zar žene s dvije zdrave ruke i dovoljno opreza znaju promijeniti žarulju u spavaćoj sobi? Neprihvatljivo! To će učiniti muškarac pa makar živjeli u mraku nekoliko dana jer je u tijeku nogometno prvenstvo. A o ženama koje voze autobuse ili kamione da ni ne pričam, govorim, pišem. Ljepotice najdraža, to što si položila vozački ispit i dodatne kategorije ne znači da je tvojim krhkim ručicama mjesto za volanom, a ne u kuhinji! ‘Ajde, složi jedan sendvič s dimljenom šunkom, topljenim sirom i zelenom salatom, ponesi bocu piva i pjevaj o tome kako sam koristan dok mi to donosiš! Čekaj, daljinski mi je predaleko, ne mogu ruku ispružiti, dodaj mi ga kad si već na nogama!
K…. i gotovo!
Jedna uvjerljivo vodeća kritika koju upućujem današnjem društvu je primjenjivanje dvostrukih standarda. Naime, jeste li znali da su muškarci i žene obrnuto proporcionalni s obzirom na broj partnera? Najnovija istraživanja koja su provedena na mnogim kavama i testirana mnogim razgovorima dokazala su: što je veći broj partnera, to je muškarac veća faca, a žena veća prostitutka (ili onaj gori izraz). Nema veze što ni njoj nitko nije platio za usluge – ne, ona je k…. i slučaj je završen.
Vjerna o nevjernom
Mnoge žene ne shvaćaju što je biološki sat. Osobite one nenormalne i nemoralne koje ne shvaćaju da u priči o biološkom satu nema hoćeš-nećeš – jednostavno ti otkucava i moraš! Ne želiš imati djecu? To je samo faza, s vremenom će se probuditi tvoj majčinski instinkt, samo pazi da ne bude prekasno. Koncentriraš se na karijeru? Majčinstvo je karijera svim ženama, k vrapcu! Mužić mi je rekao da želi nogometnu momčad pa sad radimo na tome iako mi je tijelo premoreno i iznemoglo, a tek smo na pola puta! Zbunjuje me kako se pitanje povlači iako smo većinski katolička zemlja što bi značilo da pitanje abortusa ne bi uopće trebalo biti toliko često postavljano. Hrvatski klerikalisti uspješno zanemaruju ljude koji imaju različito mišljenje i ne bi me čudilo da zavlada bolesna diktatura koja bi cenzurirala sve što može i utjerivala ljudima strah u kosti. Ti veliki vjernici se očito vole igrati Boga i samo što ne pokrenu listu otpisanih koje će osobno poslati ravno put pakla. Teško je ljudima današnjice objasniti da legalizacija ne prisiljava ikoga na bilo što, dok zabrana uskraćuje prava neistomišljenicima. Kao vjernica, smatram to apsurdnim. Svi su se odjednom našli glasni i jasni, gurajući svoje orlovske nosove gdje im nije mjesto. Zamislite samo da Vlada odluči krpati proračun uvođenjem poreza na vjernike. Pitam se koliko bi njih nakon toga nastavilo svojevrsnu ponosnu tiraniju? Ovako zakinute žene plaćaju puno veću cijenu – slobodu izbora. Koliko znam, pred Bogom smo svi jednaki i svim zagovornicima uskraćivanja ljudskih prava kažem: tko je bez grijeha neka prvi baci kamen! Između ostalog, postoji trend u kojem su se muškarci ulijenili koristiti prezervative i, narodski rečeno, prodaju foru vađenja na vrijeme. Nakon toga žena ostane darovana neželjenom trudnoćom, a gospodin se vrati svojoj sobi u potkrovlju kuće roditelja koji mu posljednjih 35 godina pripremaju doručak, ručak i večeru jer sin ne smije ostati gladan. Pitam se hoće li izvjesne osobe iz javnoga života Hrvatske doći brinuti o djetetu kojem će nedostajati jedan roditelj, ljubav drugog roditelja i kvalitetno odrastanje.
Nebesanost
Ležim jer pokušavam, hodam jer mi ne ide. Krevet i njegova udobnost uopće mi nisu privlačni, ali ni hladne pločice pod bosim stopalima ne viču da sam stvorena za njih. Napravljena sam robotski, isprogramirana za san budnog oka.
Hrvoje radi noćnu i umjesto da proslavim potpunu vlast nad cijelim krevetom i napokon zaspim u što razularenijoj pozi koju inače ne mogu izvesti, ja skutreno ležim na svojoj polovici kreveta i postavljam si glupa pitanja. Kao primjerice, zašto noću imam više energije i rijetko mogu usnuti? I zašto je sve gore i gore kako godine više odlaze i nadodaju se piramidi moje starosti?
Mogla bi Hrvoju predložiti da sad krenemo na mutne poslove ispod ljepljive plahte natopljene tjelesnim izlučevinama potaknutim erotskim uzdasima i grubim dodirima usred proteklih ljetnih noći. Možda to objašnjava zašto ne spavam kad je ovo otprilike uobičajeno vrijeme u koje stalan gost bude prihvaćen u moje odaje. Al nije to poanta ove pričice. Htjedoh reći da bih trebala iskoristit višak energije koji iz mene frca kao vatromet kroz brigu za plod naših spomenutih ljetnih noći.
Kroz otvoreni balkon kožu mi počne gladiti povjetarac. Povjetarac pa vjetar pa kvazi bura. I prozori počnu naizjemično lupati po svojim oknima kao bijesom obuzeti što su još u njima. Mene su okovi držali za krevet, ali morala sam ustati da smirim divlje vrijeme koje je zavladalo hodnikom i sobama. Posebna svježina širila se stanom, a ja čak naslutim miris kiše u zraku. Iz mraka sobe gledam u mrak ulice i magnetski me privuče da izađem iz zazidanog zatvora. Zgrabim ključeve i napustim zgradu s nekim čudnjikavim osjećajem nemira i spokoja istovremeno. Vjetar zapuše novim nakupljenim snagama i uznemiri moje široke hlače. Sjene bujnih krošanja izvode svoju brzu predstavu pod mojim nogama koje gaze, a ni same ne znaju gdje idu.
Najednom duboko nebo bljesne i tako nastavi u svejednako strahovitom ritmu. Iako je nakon nekog vremena nebo počelo davati dojam otkucaja srca monstruoznog bića koje se nadvilo nada mnom, smirena sam. Misli su mi jedva pokretna površina noćnog mora, a tijelo netaknuto hladno kamenje s obale. Nebesa se ljute, nebesa su lijepa. Našla sam se u nekom ubrzanom filmu i vrhunac radnje je osjećaj moje energije ujedinjene s ovom noći naglog karaktera. Kužimo se ona i ja, ja i ona.
A kad se vratim u svoju ograđenu tamu i samački ležaj, smireno nastavim svoju boljku budnosti. Nakon dugo vremena kroz prozor ugledam užareni krug kako se polako uzdiže iza jutarnje maglice, a moj vrat mučno vrišti da više ne može. Čak i ako ću tokom cijelog dana morati ispijati abnormalne količine kave (a hoću), znam sebe još jednu besanu noć bolje.
