Našao sam se u autobusu kad me sva ta bujica sasvim neobičnih, ali nadasve ugodnih misli u potpunosti obuzela. Znao sam da u tim trenucima mogu sebi dopustiti da budem neovisan o pamćenju ili zapisivanju tih misli jer – ha vjerojatno ću ih se sjetiti kad dođe pravi čas – a ako ne – ta nisu ni vrijedile da ih se upamti. Istovremeno, u meni je nenametljivo, ali ipak prisutno, tinjala svijest da se moram barem malo potruditi da zapamtim što veći dio onog što mi je prolazilo kroz glavu. Razlog tomu bilo je moje neprestano tinjajuće uvjerenje, osjećaj neodredivog uzroka i dokaza da su moje zapisane misli predodređene ljudima ponuditi nešto ispunjujuće, lijepo, probuditi ih iz drijemeža, isprovocirati da preispitaju neka svoja (okoštala) uvjerenja i stavove. Katkad sam zaljubljen u svoje misli. Katkad od njih želim pobjeći jer i mene, naviknutog na nepredvidljivo zujanje u svojoj glavi, opako preplaše izgranu. Kad sam u njih zaljubljen, kao tada u autobusu, priznam to samome sebi, ali sramio bih se priznati drugima da me ne optuže za moždanu narcisoidnost. Kad bolje razmislim, nije me briga što o tome tko misli. Ili ipak malo je? Ma je, ali dovoljno malo da to ipak zapišem i učinim dostupnim svakom čitatelju. Najveći problem kod zapisivanja misli koje uzrokuju ugodna osjećanja je taj što čim ih se krene pretvarati u riječi koje, osim što nerijetko ne do kraja precizno pokušavaju predočiti pomišljeno, samim procesom rada zapisivanja stvaraju turbulencije na tom letu ili možda bolje – stvaraju težinu u tom bestežinskom stanju.
Kao što obično biva, nakon uljuljuškanosti u blaženstvo surfanja na tom valu samozadovoljstva krenule su sumnje u samog sebe. Male pa sve veće pa zastrašujuće ogromne, gotovo paralizirajuće. Što je to što ljudima nudim dok pišem? Nešto što zaslužuje biti objavljeno ili nešto što bi valjalo zapaliti prije nego se osušilo na papiru, izbrisati prije pohranjivanja u datoteku? Nakon crnih sumnji obasjale su me opet zrake optimizma ili bolje rečeno entuzijazma da se zapiše jer to je ono na što te neka nejasna unutarnja sila (ili vanjska – tko će ga znati) bespoštedno tjera. I onda kad nekako u sebi znaš da si uspio napisati nešto što nije bezveze ne možeš biti sasvim lišen očekivanja što se dobrog prijema tih, u riječi pretvorenih, misli kod čitatelja tiče. No, time se stvaraoc smije baviti tek kad zapiše sve što mu je na umu i duši ili nečemu trećem što objedinjuje ovo dvoje i još možda nešto dodatno – sasvim neodredivo – što izmiče krakovima jasne definicije. Nipošto ne smije s predumišljajem ući u to, razmišljati što bi se nekom (sasvim imaginarnom ili stvarnom) moglo svidjeti, a što ne – to bi bilo nedopustivo i neoprostivo varanje. Neoprostivo čak i u slučaju da njegova posvemašnja iskrenost pogodi u žicu gotovo zanemariv postotak onih koji će ga čitati. On je najodgovorniji baš spram onih koji ga (po)prate i najdublje dožive baš onda kad oslobođen svih kočnica krene, što Jakov Polić Kamov jednom reče, silovati hartiju. Katkad (ne)će dobiti zasluženu pohvalu, katkad (ne)će dobiti zasluženu pokudu, katkad će dobiti (ne)zasluženo ignoriranje i neprepoznavanje (ne)kvalitete, ali to ga ne smije spriječiti da onda kad mu pođe za rukom stvoriti nešto što doista vrijedi, smjelo preuzeti rizik da to neće biti adekvatno prepoznato i ocijenjeno…
Proganjao me osjećaj kako su tone i tone mojih misli, lucidnih trenutaka u samoći ili tuđih zanimljivih, duhovitih, sverazotkrivajućih, kvalitetnih misli nastalih u inspirativnim druženjima stare dobre ekipe, ostale neovjekovječene, nemilosrdno predane još nemilosrdnijem zaboravu. Naprosto je ekstatičnost trenutka bila jača od straha da će svo to izgovoreno bogatstvo ostati zakopano bez karte s blagom, nezabilježeno, ispariti u nepovrat. Užasavalo me to, ispunjavalo bespomoćnim jadom i sramom što sam bio preslab za imati dovoljno discipline i odlučnosti biti poslušan zapisničar na kojeg mogu računati. Tješio sam se da su neke stvari, neke misli, riječi, nezaboravne zajebancije koje ćemo zaboraviti, baš takve prirode da su ono najbolje od sebe i meni i svima nama mogle dati baš u tom datom trenutku kad su rođene. Možda bi čak ljepota njihova kratkog postojanja bila oskvrnjena da ih se zapisivalo i iznosilo pred ljude kojima je čitav kontekst u kojem su nastale bio nedovoljno poznat da bi ih mogli iskusiti na autentičan, željeno “sveti” način. Dakako, to možda iz mene samo progovara nedostojan ljenjivac koji dobro zna da je pokušaj stvaranja posvemašnje autentičnosti jedan prilično kompleksan, mukotrpan i dugotrajan umjetnički pothvat. A opet, možda je neke stvari najbolje ostaviti da svjetle u prošlosti kako im nedostojna predaja ne bi oduzela sjaj. Ti doživljaji, taj splet umreženih mozgova koji su izbacivali sasvim originalne dosjetke, shvaćanja svijeta, svemira i ljudi, bili su putem naše (ili moje) punoće doživljavanja potpuno neraskidivi od trenutka u kojem su se rađali. Njihovo je mjesto da krase vrtove našeg privatnog sjećanja, tješio sam se, ne bez pritajene sumnje da, zbog već navedenog razloga, možda i nije baš tako. Ipak, čak je i kompromis zvan isključivo privatno sjećanje, u slučaju da su opravdane sumnje u vlastitu nedostojnost da tu prošlost vjerno oslikam, bio relativno utješna nagrada. A onda, onda sam odlučio više ne misliti tj. vjerojatno sam mislio i dalje, ali nekako bez konkretnih riječi i često zamorne i čar – ubijajuće potrebe da zapisujem. Jedrio sam kroz instinkt koji je sasvim jasno govorio svojim nepoznatim jezikom…
…Krajolici su prolazili polako. Autobus je bio poluprazan. Vani je suton pretakao svoje tople nijanse ljubičaste, narančaste i crvene po horizontu. Nebo je bilo fantastična slika apstraktnog umjetnika koja se mijenjala iz sekunde u sekundu ulijevajući uzneseni spokoj u vrčeve mog duha. Moje su oči bile slavina kroz koju se ljepota vanjskih prizora pretakala u nekom nepojmljivom agregatnom stanju u moju nutrinu. Bili su to moji najljepši trenuci u ovome danu. Znam da bi mnogi čovjek smatrao izrazitim čudaštvom, čak ludilom, ovo moje neopterećeno, bezinteresno uživanje u čudesno razigranom sljubljivanju kistova sutona i nebeskog platna. Ja pak smatram ludilom ne prepustiti se najjednostavnijim oblicima uživanja za koja smo, među ostalim, stvoreni. Uživanje koje je do te mjere bilo jako da su mi suze navirale na oči. Dijelom možda i zato jer sam znao da previše puta, otupljen i sleđen, propuštam taj neočekivani “tulum”. Osjećao sam da se nešto u meni želi oteti mojoj kontroli i izaći na vidjelo, dati si oduška, gledati te fenomenalne boje i plakati, skakati, biti dio tog neba koje me bogato nagrađivalo svakom stotinkom svoga postojanja. Premda sam sjedio, naučeno rezerviran kao i svi mi kad sami sjedimo u autobusu, u meni je gorilo od uzbuđenja i opijenosti magijom življenja. Kad god se ovako osjećam ja sam milijunaš praznih džepova…
