Sreo sam je u večernjoj šetnji. Iznenada je izronila preda mnom poput neke ulične sirene. Osim prirodne ljepote nosila je sa sobom auru svojih neodoljivih fotografija s Instagrama koje sam, skupa s pratećom vojskom uspaljenih mužjačića, svako malo pobožno pregledavao. Njena je internetska galerija popularnija od, siguran sam, brojnih lokalnih medija. Sada je u najboljim godinama, ta zašto se ne bi pokazivala kad ima savršenu platformu da svoje božanske atribute, pod pretpostavkom da Internet opstane, učini besmrtnima? Više bih puta prigodno zamračio sobu, natočio vino u srednjovjekovne kaleže postavljene na crveni stolnjak od svile, upalio svijeće, obukao se u halju i kao pred oltar kleknuo pred svoj laptop, njoj u čast služeći nemali broj misa zureći u obrise njenih nadnaravnih ….
….Nešto mi je uživljeno govorila no ja sam ju i dalje, praveći se da ju pozorno slušam, gledao kroz prizmu internetskih fotki, zbog čega je sve skupa nalikovalo na svojevrsni kaleidoskop. Njene su traperice čas postajale minicom, čas vrućim hlačicama, čas golom kožom koja se na suncu ljeska na nepoznatoj stjenovitoj obali.
Bila je iz arsenala onih ljepotica koje sam upoznao pri izlasku, pripit i prilično dobro raspoložen. Narodski rečeno – u elementu. Te noći nije moglo biti pogrešne riječi, štogod da sam izvrtao na šalu, a to je više manje bilo sve, nailazilo bi na njen smijeh odobravanja. To je taj neki fluid među ljudima koji kad se stvori manje-više čini nebitnim što se priča, jer ono što druženje čini tako ugodnim i bezbrižnim je pozadinsko harmonično vibriranje tjelesnih impulsa i mirisa. Čak i ako se radilo samo o tome da sam i ja njoj bio zgodan pa mi je većinski samo praštala nespretne pokušaje duhovitosti bila je to večer koje se, ispostavit će se u daljnjem razgovoru, oboje rado sjećamo.
Velika je to prednost kad s nekom ljepoticom imaš taj dobitni isječak prošlosti na koji uvijek možeš računati, zbog kojeg će ti ne samo oprostiti već i očekivati tvoje buduće mangupske predstave; za razliku od onih prekrasnica s kojima se nemaš za što uhvatiti pa ih nastavljaš oblijetati glumeći da nisi svjestan da si bio poražen već na samom početku „bitke“..
..Čim sam je ugledao odlučio sam ne povući se unatoč malčice uplašenom umu koji je sugerirao oprezniji pristup koji nije toliko stvar odgoja ili bilo kakve druge moralne prepreke već dječačka ukočenost pred bolidom tj. ženom čija vanserijski izazovna vanjština ili paralizira ili (u očajnom pokušaju da ne ostaviš loš dojam) tjera na preopširnu analizu i vaganje svake riječi koja će biti izgovorena, a što naravno ubija prijeko potrebni šarm spontanosti i neopterećenosti. Od opreza ništa, kreni u napad, ne okljevaj, ne daj da vidi da se bojiš, ako i ne prođe dobro bar si nećeš moći predbaciti neželjene nuspojave straha. ..”Hej, pa di si ljepoto”, rekao sam joj pretvarajući se da sam drskiji no što stvarno jesam, ali više na način kao da je znatno mlađa pa joj se isključivo estetski, a ne i potencijalno zavodnički na taj način obraćam. Srećom ili nije primijetila tu moju omašku ili je željela da ne primijetim da ju je primijetila.
Osjećao sam da me i dalje većinski doživljava kao onog lika koji sam bio te pijane večeri. Žene koje srećemo pri izlascima uglavnom nam praštaju činjenicu da smo značajno zabavniji dok pijemo i vežu tu sliku zabavljača i uz našu kasniju, trezvenu verziju. Pričajući o svom privatnom biznisu povremeno je zamuckivala i par puta zablokirala ne mogavši naći željenu riječ u sasvim uobičajenim, nimalo neuobičajenim, govornim frazama ( a pouzdano znam da nit je disleksična nit muca). Nisam pokazivao kako mi je jasno da nisam jedini kojeg je ovaj nenadani susret itekako obradovao.
“Joj kako nam je bilo lijepo tu noć, uvijek se toga sjetim kad te vidim”, uspjela je, konačno bez zastajkivanja, prevaliti preko usnice. „Živjela ta noć koja mi toliko olakšava ovu današnju komunikaciju s tobom“, pomislio sam i bacio pogled na njenu radnju kraj ceste. Vjerojatno ne bez mrštenja pala su mi na pamet sva izdanja mog lica koje je iz tajnosti svojeg dućančića mogla promatrati, a da ja to ne bih ni naslutio pa shodno tome ni pokušao svoju facu namjestiti na neko bolje raspoloženje. „Nije fer“, ta misao se nastavljala dok je ona uzbuđeno pričalo kako se neku noć odlično provela u Ozirisu i da gdje sam tada bio ja, „ja gledam tvoje najbolje verzije, a ti mene bez mog znanja gledaš i turobnog i izgubljenog i zamišljenog i zabrinutog, podbuhlog i tko zna kakvog još. U svakom slučaju ni izbliza u tako reprezentativnom izdanju kao što su tvoja internetska. Zasmetalo me to, nisam želio da izgubi vjeru u mene komedijaša krišom me gledajući, iako za to nemam nijedan dokaz osim trenutne slutnje, u nimalo komičnim izdanjima. A opet, možda sam najkomičniji kada sam najtragičniji? Bilo kako bilo, silom svoje nadob(l)udne volje pokušavao sam obrisati tu njenu sasvim moguću memoriju koja bi mogla kompromitirati onu sliku koju u njenim očima tako žudim zadržati.
“Kako je tvoj mali?”, pitao sam je za bolesno dijete. Premda mi je u stanovitoj mjeri bilo doista stalo da odgovor bude pozitivan više me zanosila potreba da ona pomisli kako se ispod fasade mangupa krije još i drag i brižan momak. Vlastito licemjerje najljigavije vrste u istom mi se trenutku i gadilo i bivalo prihvatljivim kao izraz poštovanja spram nje i dijela njenog života koji meni nije, ali njoj zasigurno jest presudan. Okrenula je glavu malko u stranu a svjetlost ulične lampe izdajnički je razotkrila dvije bore pokraj usana. Nikad ih prije nisam opazio na njenim fotografijama. Nije smetalo jer je toliko lijepa da bore ne mogu naštetiti njenom izgledu, a i priroda se pobrinula da ih zareže na dopadljiv način i tako ne naruši vizualni sklad cjeline. „Dobro je, dobro je, ide na bolje“, rekla je, a ja sam uvidio da bi joj godila promjena teme.
„Daj moramo jednom na pivu“, izvalio sam simulirajući da mi se žuri na autobus, htjedući otići dok još nije počeo splašnjavati početni zanos druženja. „Može, ali ja ne pijem pivu“, rekla je tako damski da bi čovjek očekivao da je najklošarskije alkoholno piće koje je ikad probala – Martini.
„Daa, a kaj ti piješ?“, pitao sam mazno, sav u znatiželji iščekujući naziv koktelčića kojeg voli približavati svojim punim, aristokratskim usnama.
„Gemišt!“
„Gemišt, ček ček malo, kad si rekla da ne voliš pivu, rekla si to kao da sam neka niža vrsta jer ju volim piti, a ovo tvoje, pa to je još gore, haha“, prasnuo sam u histerični smijeh, više zbog iznenadnog obrata moći nego što mi je to bilo smiješno…
Svijetlio sam u mraku, skupa s lampama, nakon što je razdragano prihvatila moj poziv na piće, jednom, kad ćemo oboje moći…
