…nastavak od Vepar na mjesečini
Vjetar je donosio poznati miris. Sasvim je blizu drveće premazano naftom. Sad više nego dosad mora paziti na svaki korak. Zvjerad bi u ovo doba noći lako mogla biti na putu za svoju blatnu oazu koja se nalazi vrlo blizu. Iz povećeg ruksaka Rade je izvukao dobro izblanjanu dasku. Kad je vidio da mu je na njoj sin kredom iscrtao dupe, lovac Rade razdragano se nasmijao u sebi: “Fakin mali“. Prešao je dlanom preko glatke drvene površine: „Poslužit će za sjedenje i noćnu proizvodnju hemeroida“, pomislio je u sebi jer prerizično bi bilo i mrmljati si u bradu, a kamoli pričati na glas. Živina čuje sve, svojim istančanim čulima povezana je sa šumom na bezbrojne načine, prošla je već puno toga i svaki nepoznat zvuk pobudit će u njoj sumnju na čovjeka, što u pravilu znači zaobilaženje tog područja u širokom luku. Premda je poput svog džepa poznavao taj dio šume, svejedno je sa znatiželjom djeteta odmjeravao grane, tražeći idealno mjesto za sačekušu gdje će zakucati dasku.
Ugledao ga je. Široka krošnja, bez lišća, ali sa snažnim debelim, isprepletenim granama. Tu će čavlima zakucati svoju improviziranu fotelju, zasjesti i dobro kamufliran čekati svoj plijen. „Čeke su za amatere, papke, alkose. Pravi frajeri vrebaju s drveća – to je više sportski“, nastavljao je svoj monolog. Na daski je izbušio četiri rupice kako bi dugački čavli imali što kraći put do mesa drveta. Čekić je na udarnom mjestu bio prekriven komadom spužvice koja je moguću buku tuckanja svodila na minimum. Ništa nije prepuštao slučaju. „Veprići, veprići, ruju cijelu noć i ostaju u blatu svom što nikad neće proć hej“, zabavljao se prisjećanjem na napjev kojeg je osmislio u svom zadnjem, predbožićnom lovu. Vješto se uzverao do grane od koje je kanio načiniti svoje prenoćište. Vjetar je dunuo u krošnju i zaljuljao drvo. Privinuo se uz deblo kao uz djevojku koju očajnički moli da ga ne ostavi. „Prokleti sjeverac, ako ti ne izbode kosti, ruši te s drveta“. Kad je potiho zakucao svoje sjedalo, provjerio je otkočenost puške i leđa prislonio uz čvrsto deblo. Omotao je kraće uže oko debele grane nad sobom i pričvrstio ga za svoj remen. Ako slučajno zaspi da ne tresne o zemlju. Zamišljao je sebe kako se na užetu, puške ispale iz ruku, klati lijevo desno nad nekim začuđenim veprom koji ostatak svoje kuštrave, kljovaste bande zove da se smiju nespretnom lovcu. Bio se dobrano zadihao privezujući se za stablo, ali je s krajnjim naporom svladao potrebu da uzima snažne, glasnije udisaje. Premazao je lice tamnom bojom da mu se koža ne bi ljeskala na dosta jakoj mjesečini. Čekanje je moglo početi. „E ovo ja zovem noćni život, kakvi diskači, koncerti, gluposti – ovo je prava stvar“. Brzo je ispravio samog sebe: „Ok, nisu to gluposti, al naprosto sam prestar za te stvari. Gdje god da navečer odem većini djevojaka mogu biti otac. Teško je to podnijeti, da takvog macana kakav sam nekoć bio, sad više ne gledaju kao nekog s kim bi se parile nego me gledaju…Ma ne gledaju me uopće u tom i je problem! Al ajde, bar mi se još u busu ne dižu“, dovršio je misao, smrknuo se i srknuo gutljaj kave iz termosice osluškujući šumu. Vjetar je zviždukao kroz grane, ćukovi jezovito ječali u pravilnim razmacima, a šumovi glodavaca zvučali kao da u blizini rovare daleko veće zvijeri. Njegove su se oči privikavale na tamu noćne šume. Mogao se ovdje zavući u samoga sebe, kao medvjed u zimski brlog, osluškivati ne samo prirodu već i sebe, svoje misli i neke davne čežnje koje ovdje lakše probijaju led zaborava i svečano odzvanjaju jer kao dio tog noćnog šumskog orkestra dobivaju na značenju postajući znatno saftniji osjećaj. Ovdje, daleko od distraktora svakodnevice i tehnologije koja mu je išla na živce, mogao se prepustiti elementima, osjećati se kao drevni čovjek. Čak i da ništa ne ulovi ne bi svoj boravak u šumi smatrao uzaludnim. Štoviše, čak mu se čini da mu lov dođe kao savršen alibi da se nakratko makne od svega, a ulov ništa doli opravdanje ženi za duga izbivanja od kuće – i nešto što će joj začepiti usta kad ispuni smočnicu najizvrsnijim komadima mesa za ostatak zime. Ipak, privlačio ga je i adrenalin lova, čitav taj proces ga je svog opsjedao i sipao mu bezbrojne leptiriće po želucu.
Pozorno je osluškivao mračnu kulisu šume. Mala noćna stvorenja nakratko su utihnula. Sve se umirilo. Udahnuo je duboko par puta i pomislio da se već dugo nije ovako lijepo osjećao..
..Poslušno zalegnuti u duplju drveta, na pedesetak koraka od njega, naviknuti da ako treba cijelu noć provedu u relativno toploj utrobi hrasta, s par utješnih komadića mesa pokraj sebe, ležali su njegovi lovački psi. Lovcu je lice trnulo od hladnoće no što se ostatka tijela tiče bio je omotan u brojne slojeve poput mumije. Oko pola 3 kad, kako je vjerovao njegov pokojni otac, dolazi vrijeme buđenja demona, prožme ga nelagodan osjećaj da je promatran. Zvierinjao je pogledom po mraku i ubrzo se stresao otkrivši šest pari očiju što su poput krijesnica lebduckale tminom. „Zar sam zaspao? Kako je moguće da su tako blizu prišli, a da ništa nisam čuo“, začuđeno se pitao dok mu se plimni val uzbuđenja propinjao od želuca ka grudnom košu. Kundak puške prislonio je oprezno uz rame. „Sjaj u taami… Prokleti Massimo, gdje mi on sad pade na pamet, uopće ga ni ne volim, al sad si tu pjesmu neću moći izbaciti iz glave“, vidno iziritiran što mu poznati domaći pjevač kvari prijekopotrebnu koncentraciju pratio je kroz nišan vatrene okruglice što su prilazile sve bliže i uskoro bile točno ispod grane. Na njegovo razočaranje mjesečevo je svjetlo, poput onog osvijetljenog kruga koji prati nastup glumca u zamračenom kazalištu, razotkrilo majku vepricu i njeno dvoje mladih. „Dovraga“, pomisli, „Nema šanse da sad zapucam. Ne mogu malce lišiti majke. To bi umjesto jedne značilo još dvije smrti“. Lovački instinkt, nagon da metak usmjeri u veprovo srce, brisala je gotovo očinska briga. Punom suosjećanja i ponosa na vlastitu čestitost, ovlažile su mu se oči u tom ludom divljanju međusobno sukobljenih osjećaja. Ovi predatorski predavali su uzde nabujaloj samilosti.
Za par sekundi izletile su mu na glas prve riječi: „Fuck!“ Lavež pasa podsjetio ga je da njegovi psi nisu dresirani na empatiju već na progon divljih svinja. Za čas su se stvorili pod njegovim drvetom i obrušili se na plijen. Veprica, spremna da pod cijenu života zaštiti svoje mlade upustila se u divlju, očajničku borbu, ispuštajući paklenske krike. „Ne ne!“ vrištao je Rade dok se ispod njega odvijao borbeni koloplet. Tri životinje kao da su se spojile u jedno pomahnitalo tijelo. U srcu su mu se miješali strah da će se pseći zubi dokopati mališana i svijest da bi ova ogromna ženka mogla njegove ljubimce stajati i glave. U potpunoj raslojenosti psihe i njegovi fizički pokreti postali su vođeni nespretnom neodlučnošću, nedostatkom jasnog stava što treba učiniti. Može li ih sve skupa nekako spasiti? Koga prije? Kako je uopće moguće da se ne može odlučiti – ta to su njegovi psi mezimci, njegov apsolutni prioritet. U vrtlogu iznenadno zamagljenih motiva zaboravio je gdje se nalazi. Ni ne snašavši se, u drhturenju od međusobno oprečnih izbora, još uvijek vezan za deblo, skliznuo je s daske na kojoj je sjedio. U kičmi ga je divljački zaboljelo kad se zaustavio u donjoj točci tog nehotičnog bungee jumpinga. Visio je na nekih metar iznad kljovaste zvijeri okrvavljenih ušesa, koja psima nimalo nije ostajala dužna. Svu podvojenost osjećaja i brige da učini najispravniju moguću stvar u sekundi je zamijenio užas spoznaje da mu je nešto gadno krcnulo u kičmi. Zastrašujuće režanje pasa i ratoborno roktanje svinje kao da su dopirali iz dimenzije koja mu više i nije toliko pripadala. Kleo je i sebe i odlazak u lov. Nije bilo šanse da se uzvere natrag na mjesto s kojeg je pao. Bio je pretežak sa svom tom teškom odjećom i čizmama. U džepu jakne napipao je nožić. Nema druge, mora prerezati uže. U toku rezuckanja primijeti da je rika pod njim utihnula. Vidio je kako veprica s mladuncima bježi put samo njima poznatih stazica za spas. Psi su podvijenog repa obojica šepajući kaskali na drugu stranu. Pao je relativno nježno na zemlju presretan što je uspio ustati jer se bio nasmrt uplašio da neće više osjećati noge. Sustigavši pse na izlazu iz šume rekao im je: „Oprostite mi dečki, oprostite mi, nisam vas smio ovdje dovesti, sve je ispalo krivo, vi ste još premali, glup sam, glup sam. Mlađeg jazavčara uzeo je u naručje i krenuo s njim prema autu. Snijeg je padao gusto, morao je podizati visoko noge da bi kročio dalje. Kičma ga je nesnosno boljela. Ranjeni pas polizao ga je po licu i zacvilio tako da se lovcu srce paralo: „Oprosti, trebao sam odmah pucati kad sam je vidio, trebao sam pucati rekao je“, dobrim dijelim sebe i dalje ne vjerujući da je to trebao učiniti…
…Stiščući papučicu gasa svog starog zelenog džipa razmišljao je o gradu od kojeg je pobjegao u šumu iz koje se sada bježeći vraća u grad…
