Lepršav, s tonom ushita ispod kratke, blago oznojene majice, sjedio sam par stolova udaljen od te djevojke čija me ljepota nagnala na pomisao da je život lijep, da je život fer. Jesam li to upravo napisao da sam sjedio? Ok, to je samo donekle točno, jer ono ispod mene nije bila stolica, bila je to raketa usred završnog odbrojavanja za lansiranje u svemir. Dakako, bilo mi je sasvim jasno da joj ničim neću odati svoje porive. Prevelik sam papak, a i dobro znam da svako moje plansko uletavanje najčešće završi epskim, da ne kažem filmskim, blamažama. Nema veze, naslađivat ću se njenim licem i svojim slatkim fantazijama do mile volje. Kako bih još začinio to uživanje estetsko sanjarskog tipa uspio sam uvjeriti samog sebe da ona trza pogledom svaki put kad ustanem i odem do wc-a. A otišao sam tamo barem pet puta u sat vremena. Jednom jer mi se stvarno pišalo i četiri puta čisto da bih se malo šepurio sa svjesno uvučenim trbuhom i najtajanstvenijim pogledom kojeg sam mogao složiti – dajući njoj priliku da me zamijeti i sebi iluziju da sam zamijećen. U svakom od ta četiri fantomska piškenja, (rekoh kad sam već tu nad pisoarom skrštenih ruku), uspio sam nešto sitno ižmikati iz svojih bubrega koji su, očito, nepresušan izvor koji se ne prazni samo iz potrebe već i na izdanu zapovijed. Bubreg – poslušni vojnik. Struja koju je ona svojim izgledom proizvodila u meni bila je dovoljna da na tjedan dana zatvore HEP i meni prepuste snabdijevanje hrvatskih domaćinstava električnom energijom. U prostoriju su, bez prethodne najave, ušle tri dame s kojima se već neko vrijeme družim – onako, većinski neopterećen primislima i skrivenim motivima zavođenja, što je (za mene) osnovni preduvjet izostanku grča u želucu. Što znači većinski? Ha da ostanemo sami na planetu pobrinuo bih se da nastavimo ljudsku vrstu.
Uglavnom, pozvao sam ih za svoj stol iako sam znao da bi one i bez tog poziva sjele do mene. Učinio sam to jer mi je više no godilo njihovo društvo, zato što je to kavalirski – da se one osjećaju kao da su pozvane, a ne da su se pozvale same, a i (ništa manje bitno) zato što sam znao da će me žensko društvo možebitno podići u očima ove male kao mužjaka kojem ženke vole biti u blizini. Bio sam nevjerojatno dobro raspoložen i to nije ostalo neprimijećeno. „Čovječe vidi ga, danas si jako dobro ha? Za razliku od prošli put. Kolko si već popio, priznaj?“, jedna se odmah odlučila igrati procjenitelja mojeg psihičkog stanja. „Sve“, odgovorih, jer mi se ta blesava fora učinila bezbolnija i elegantnija od objašnjavanja kako čovjek može svijetliti i bez pomoći alkohola (ta njena upadica malko me i uvrijedila, sve dok se nisam sjetio da je to u mom slučaju najčešće i istina). Konobar je prišao i ljubaznošću koja poništava sirovost namjere da iz mene iscica zadnju kunu, upitao: „Jel mogu naplatit?“. „Hvala na pitanju, ne možeš“, odrežem mu. „Pedeset osam“, nije se ovaj dao smesti. Vadim plavu novčanicu i kažem: „Pedeset, u redu je“. „Konobar i svi ostali počeli su se smijati, a ja, osokoljen dobrom forom, odlučim da ju još dvaput na glas ponovim“, umišljajući da sam neizmjerno duhovit i da bi baš bilo dobro da netko sve ovo snima i bilježi kako bi budućim i sadašnjim naraštajima mogao pričati kako je u mojem društvu bilo nevjerojatno zabavno i fino. „Tvoj um je tako divno mjesto“, obrati mi se prijateljica umjetna plavuša i time dolije ulje na rasplamsalu vatru moje narcisoidnosti. „Kak bi ja voljela na sat vremena imat tvoju glavu“, doda još. „Oćeš da ti ju odšarafim?“ i dalje sam bio u veselom elementu kojeg ništa nije moglo poništiti. Poput bebe predan u naručje vjere kako nema ozbiljnijih prepreka na tom putu osvajanja novih, blistavih i euforičnih zadovoljstava. Sve je na svom mjestu, u savršenoj podudarnosti s mojim kriterijima željenog utočišta – večerašnji ljudi, atmosfera, plesna muzika, ta mala koja je najljepše stvorenje na svijetu koje je odlučilo živjeti u Velikoj Gorici. Bogu hvala, rekao bih da sam vjernik. Bio sam u stanju kojeg se i sam raj čini nedostojnim surogatom…
…Nakon prilično depresivnog tjedna u kojem sam, po valjda petstoti put skužio, da sam, ko iz one pjesme od Pipsa, jeftin – nikom potreban, bio je ovo više no neočekivan izboj volje za životom. Hopa, možda mi ipak nije još vrijeme za otić, kako sam, ne bez straha da se to doista obistini, licemjerno priželjkivao zadnjih dana. Ne fakat, kad živiš ovdje, u Hrvatskoj, nekako ti nije žao umrijet. Zna se na kakvu panoramu čovjek mora biti spreman kad svakodnevno putuje šupkom civilizacije. Sve do časa kad za ozbiljno krene umirat, onda odjednom panično sanja da još poživi jer se sve čini boljim od ovog. Dok mu život više sliči umiranju no življenju, sanjari da umre i prekine tu tihu agoniju. To je naprosto lakše i komfornije od pokušaja da se nešto na bolje promjeni. Zaleđeni užas profesionalne žrtve.
„Daj mi svoju krv mala“, vampirski sam razmišljao, u nadi da mlada ljepotica neće uloviti moj psihopatski pogled odaslan u njenom smjeru. U mislima grof Drakula, u djelima bezazleniji nego dežurni prognostičar Vakula. Promatrajući je iz prikrajka primijetio sam da se voli neobuzdano smijati. To mi je zbilja sexy, to kad žena ne pati kako će izgledati dok se sva razbarušena po stolu divlje valja od smijeha. U gestama je na momente otkrivala vragolasti dio sebe, dio koji katkad nismo sposobni priznati najljepšim ženama, a koji je kod nje spojem odgoja i prihvaćenih društvenih normi ponašanja izlazio van na jedan neviđeno simpatičan način. Nevjerojatno kako smo u toj kratkoročnoj zaljubljenosti skloni idealizirati djevojku pridajući joj samo one osobine koje su u skladu s anđeoskim vizijama nje same, a koje, tragikomično, u trenu rasrpršuje jedna majušna promjena crte na njenom licu koja odaje da ona, baš kao i mi, voli nesputano uživanje u svemu onom što bi svećenici, već poslovično, nazvali grijehom. Nisam morao ni čuti o čemu tako zabavno priča sa svojom skoro pa jednako lijepom sugovornicom. Zavirivao sam u njihov život poput nezvanog gosta kojeg nema potrebe tjerati jer se neprimjetno drži svojeg mjesta nadomak ograde. Ne bi li samom sebi olakšao spoznaju kako sam za nju vjerojatno i prestar i nedovoljno interesantan, moj obrambeni mehanizam je zaključio kako njih dvije sigurno pričaju o tome gdje su kupile svoje nove bijele trapke i kako je baš urnebesno smiješno da su ih kupile u istom dućanu. Dakako, instinkt nije dugo vjerovao toj luzerskoj izmišljotini razuma. Uostalom ko da je sadržaj njihovog razgovora važan kad si ovako popu mene jel…hm hm… vlažan. Mogla je ona pričat i o matematičkim limesima, a ja bi i dalje očarano buljio u nju. I ne samo to, još bi mi se i svidjeli limesi. Morao sam ubiti ili bar zaboraviti želju za njom, da neostvarena želja ne bi ubila mene.
Iz sanjarenja o najljepšoj curi u gradu prenula me prijateljičina riječ – smrt. Umjesto da se konačno uključim u razgovor za svojim stolom i dalje sam odsutno, glumeći da pratim raspravu, nijemo filozofirao: „Koliko je samo u čovjeku smrti prije smrti?“. Umjesto odgovora obratio mi se unutarnji glasić: „Šta je, opet se zabavljaš jalovim promišljanjima kako bi od sebe prikrio činjenicu da nemaš muda obratiti se ovoj prekrasnoj curi? „Eh, kakav si ti alfa mužjak“, provocirao me uporno. „Nisam alfa, al sam zeta, a to je gore nego da sam teta“, na volej sam ga opalio autoironijom, u nadi da će prestati kad uvidi da po sebi udaram još jače od njega. Tko je tu tko, tko je tu ja i zašto je uvijek toliko kandidata za mene samog?, vrludao sam labirintom…
…Prijateljica je bila sve grlatija: „Ne fakat, ja se toliko bojim da ću se probudit u grobu kad umrem, tj. da umrem, a da nisam umrla, ma kužite kaj o'ću reć, da ću zahtijevat da me na kraju spale“. „Viš, u srednjem vijeku vještice s tim nisu imale problema“, morbidno joj dobacujem. „Kaj oćeš reć da sam ja vještica?, odgovara mi ona. „Kaj ti oćeš reć da nisi?“, piknem ju, al šarmantno, da shvati da ne mislim ozbiljno. Nastavio sam: „To bi ti bila baš dobra fora, onda bi tvoji budući unuci mogli pokraj tvoje urne pričat drugim klincima kak je njihova baka baš spaljena“. „Da, doslovno“, nasmijala se prijateljica koja želi postati prah kad umre. Bio sam sretan što sam se konačno izbavio iz ralja promišljanja i (pre)pustio se niz maticu divne noći, nek me nosi. Glupiranje je često puno pametnije od pametovanja…
