Pričaju 2 prijatelja o vremenskim prilikama, tj. neprilikama. Nećemo ih imenovati niti im davati nadimke, ali ako baš želite ili inzistirate, jednog možete i ne morate zamišljati kao Mileta, a drugog kao Zlatka. Ljeto je i tko je vidio nadopisivati imena protagonista iza svake njihove rečenice. Ostavimo to za zimu kad je u čovjeku više volje za pisanje i čitanje bonus črčkarija…
– Znaš kaj ću ti reć?
– Ne znam.
– Dobro, znam da ne znaš, to znam je više jer se tak počinje takva vrst pitanja.
– Znam.
– Dobro, znam da znaš. Uglavnom, ove oluje i kiše mi baš pašu.
– Kaj, ne moraš se tuširat?
– Ne ma ne to. Mislim ma i to, al’ nisam na to ciljao.
– Neeego?
– Kiša me podsjeća na one Bronhi bombone.
– Kak to misliš?
– Je pa lakše se diše. I danju, a posebno noću.
– Dobra hahaha.
– Ne fakat, ne znam kaj se svi žale na padaline, meni je to odlično. Ok, kad sam na moru neka bude sunca, ali tu na kontinentu, ljeti mi nema ništa ljepše nego kad kiša osvježi zrak, kad se može disat i dobro spavat.
– Hm, hm, pa ljudi se žale jer su neki čak i poginuli i bilo je i dosta materijalne štete. Vidi Sloveniju, cijelu ju poplavile nabujale rijeke, čovječe.
– Ah Slovenija. Tamo ne stigneš reć: “Poplava” i već je cijela zemlja pod vodom. Ne, ma šalu na stranu, razumijem to i žao mi je naravno svih koji su nastradali i onih kojima je načinjena šteta. Ne govorim sad o najgorim olujama nego kišama općenito. Nije svaka bila popraćena mini tornadom.
– Na sreću.
– Uglavnom hoću reći, pa nisam Srbin da se bojim oluje.
– Iss ovo je bilo užasno politički nekorektno.
– Ma joj pa znaš da se zajebavam, ja zadnji brijem na hejtanje Srba. Pa jedna bivša mi je iz Srbije.
– Znam, znam, zezam te malo.
– Uglavnom, nema mi do kišnog vremena. To je najljepše moguće vrijeme kad sam ljeti na kontinentu. To je btw deset puta ljepše vrijeme od onog kojeg na vijestima zovu ljepim. Pa mislim kaj je tu lijepo kad je plus 36, gori asfalt, ni daška vjetra niotkuda, noću se bojim u noćnoj mori da se gušim, budim se i otkrijem da se stvarno gušim. Živjele kiše, dolje sa suncem!
– Kaj si ti zabrijo, kakvo je to ljeto bez sunca? Fuj čovječe. Čim padne ta glupa kiša odmah sam zabijen u stan, propadne mi dan.
– A kao inače bi nešto vrhunaravno radio sa sobom da je tzv. lijepo vrijeme. Kad si zadnji put na more otišo, na Čiče ili barem bazen?
– Pa bio sam na Kupi.
– Kad, u ratu 1992?., joj daj mene si našo zajebavat!
– Ok, istina, ali nije u tom poanta.
– Nego u čemu?
– Pa u tome da volim kad postoji šansa da se negdje malo ode na kupanac. Kad pada kiša nema šanse za ništa drugo nego da trulim doma.
– Ali ti i ovak i onak truliš doma, kaj ti nije ljepše trulit na nižim temperaturama. Onda se i puno sporije truli.
– Ne znam, ko što rekoh, volim znat da postoji šansa.
– Hoćeš reć, voliš da postoji obmana jer nikad nigdje ne ideš?
– Ako ti tako kažeš.
– Uglavnom, ne mogu zamislit koliko su očajni ti današnji mediji kad iz običnog nevremena rade spektakl. Zatvarajte prozore, ne idite van, a neće škoditi ni da, ako znate, izmolite krunicu. Čovječe, ko da nam se Putin približava, a ne kiša.
– Ma da, ali to je zato što za neke krajeve kiše mogu biti opasne, prijete poplave znaš…
– Ma znam, ne umanjujem uopće jad i materijalnu štetu koju nekim krajevima prouzrokuju velike kiše, ali brate raditi iz svega toga Holivudski spektakl – to mi je eto pretjerano. Znaš ono, koliko je god grozno, dobro je da imamo o čemu izvještavati. Onda ljudi o ničem drugom ne govore po kavama nego o prošlom ili nadolazećem nevremenu. Kad je već tako neka priznaju da im je na jedan sasvim tajan i perverzan način drago da se sve to događa jer i jedni i drugi imaju o čemu pričati. Puni se program i telkama i kafićima. Jel shvaćaš morbidnost situacije? – – Pa kužim, ali što bi trebali ljudi, pričati o egzistencijalizmu i Camus-ovom apsurdnom postojanju dok im se izlivena rijeka penje prema prozorima? To bi bilo malo apsurdno, kaj ne?
– Ma nisam o tom govorio, nisi shvatio moju poantu. Normalno da neću trkeljat o Tolstojevim romanima dok mi vjetar odnosi krov. Možda ću eventualno prokomentirat film: “Zameo ih vjetar”.
– Ok, ovo je već crni humor.
– A što ću, to si me ti natjerao sa tim svojim apsurdima. Uglavnom, govorim o tome da mi više na uši izlaze glupe vijesti o pukim vremenskim prilikama. Čovječe, najbolje da dnevnik odsad bude dodatak vremenskoj prognozi. Ajmo samo o tome pričati, sve je ostalo sporedno u usporedbi s bojama i raspoloženjem oblaka koje nas očekuje.
– Normalno, a kaj bi ti.
– Ne pa najbolje da uzbunu sad oglase na svaku naznaku naoblake. Lijepo svi u skloništa, odvrnut na repeat “Moja domovina” i “Bože čuvaj Hrvatsku” pa tko živ tko mrtav. Tko nema sklonište ili nije stigao do podruma umotat se u dva tepiha i zakucat se za pod čavlima, tko mu kriv – mi smo na vrijeme upozorili.
– Ko Isus misliš?
– Ne nego tepihe zakucat za svaki slučaj.
– Hahaha, a jesi lud.
– Pa nisam se ni hvalio da sam normalan…
