Djelovalo je malo neobično, da ne kažem čudno. Znam, mislit ćete da izmišljam ili da sam u najmanju ruku poludio, no dragi moji – istinu i samo istinu zborim, koliko god vam se ona mjestimice nevjerojatnom bude činila.
Kao i svakog jutra, poput lijenog pingvina, odgegao sam se do autobusne stanice na glavnom gradskom trgu. Sneni ljudi na stanici robotizirano su pogledavali u smjeru u kojem već godinama svakog radnog jutra još poluotvorenim očima prizivaju spasonosne obrise putujuće plave košnice.
Ušavši u bus odcvikao sam kartu jer mi je malo bed švercati se otkad vožnja košta samo 4 kn. To bi mi fakat bilo preklošarski. Sjeo sam naprijed gdje su dva reda sjedala okrenuta sučelice.
I onda je počelo. Prva sumnja da prisustvujem nečem nesvakidašnjem pojavila se kad je ženski glas iz aparata izvijestio putnike da je sljedeća stanica Šri Lanka. Sklopljenih očiju pomislio sam da mi se pričinilo u polusnu. No, kako će daljnji razvoj događaja pokazati, nije mi se pričinilo. Nastavio sam dremuckati drndajući se već (pre)dobro poznatom cestom.
Kondukterka ulazi na prvoj stanici. Počne uobičajeno komešanje i nelagoda, ali ova, umjesto da pregledava karte, otpočne pokazivati kako se navlače maske za kisik. Što će nam to, pobogu? Možda ne radi klima, a ovo je onaj brzić u kojem se ne mogu otvarati prozori, racionalizirao sam. Zatvaram ponovo oči jer su kapci još preteški od premalo spavanja, a dijelom i zato da ne vidim kako djedici ispred mene nekontrolirano kaplje prozirna želatina ili ti šmrkljetina iz nosa. Sluzava tvar se povremeno rastegne ljuljajući se lijevo desno i ostao bih hipnotiziran da mi nije preodvratno buljiti u nju. Premda ujednačeno brujanje motora djeluje dodatno uspavljujuće, kunjanje mi uvelike ometa to što se ne mogu oteti dojmu da se penjemo. Naime, ne sjećam se da na ovoj etapi puta ima neka uzvisina. Još je daleko nadvožnjak za Veliku Mlaku – mjesto u kojem u pravilu iz busa izlaze (dakle i ulaze) najljepše djevojke – no to je već tema za drugu priču.
Djelovalo je da se krećemo i prebrzo i prebučno, no i dalje ne otvaram oči da provjerim o čemu se radi. Premda to nikome ne bih na glas priznao, dao bih se kladiti da ovaj bus više ne vozi već uzlijeće. Oh kako je lijepo biti ovako drogiran, a bez konzumiranja droge. Priljepljen sam uz sjedalo ko priljepak za stijenu – bus kao da vozi na mlazne motore? Otvaram oči. Stari balavac hvali pilota da puno ugodnije uzlijeće nego zadnji put.
“Mali je konačno ulovil grif”, tvrdi. Vadi ubrus i kaže da jedva čeka da ga kondukterka posluži čokoladnim kroasanom. Što je ovo? Sanjam li ja? Ma mora da sam zaspao!
Podrhtavaju stakla, trese se ta stara njemačka konzerva za sardine, putnici grčevito stišću svoje stolce, čvršce no ikad prije. Neka baba se nekontrolirano zakotrlja sredinom busa i facom sljubljuje uz stražnje staklo. Nitko da joj pomogne jer, ta kako ćeš dok uzlijećeš? Više ne znam sanjam li ili haluciniram. Opet sklapam oči. Moje sjedalo više nije pod devedeset stupnjeva u odnosu na cestu već pod nekih četrspet? A i o kretanju cestom dalo bi se diskutirati – naime osjećam kao da se od nje odvajamo, da se kotači sad kotrljaju podlogom od zraka.
Deda sluzavac zaboravio se vezati, a sjedi nasuprot meni u onom obratno postavljenom stolcu gdje zatiljkom “gledaš” u smjeru vožnje/leta. Zapravo, to bi ja htio da djed sjedi – sila uzgona bacila ga je u moj zagrljaj – grli me ko djed unuka koji se vratio kući iz ratnog zarobljeništva. Trlja svoje nosne izlučevine uz moje lice i zabija mi koljeno u jaja, sav u nemoći da to izbjegne. Na jedvite jade ga odgurnem i posjednem uz sebe. Sad smo troje stiješnjeni na dva sjedala. Djeda se čitavo vrijeme razdragano smije pa mu ne možeš ništa ni zamjeriti. Samo čekam da se od sreće nekontrolirano ukenja u gaće…
Gledam preko ramena dolje kroz prozor – Mercator nikad manji izgledao nije i još se smanjuje do neprepoznatljive minijaturnosti. Zbunjeno nas gleda jato vrabaca s lijeve strane. Ovakvo nešto još nisu vidjeli. Pridružuju im se i golubovi. Oni su u još većem čudu. “Šta je ovo, šta se događa!?”, vrištim, ali nitko mi ne odgovora. Svi su jezivo preopušteni, kao da se ne događa ništa čudno, kao da je potpuno normalno što javna cestovna prometala obnašaju funkciju aviona. Panično tražim neki trag razuma, nekog tko se boji kao i ja. No, ništa od toga. Izmoren od šokova odlučim se prepustiti iako sam i dalje nemalo iznenađen činjenicom da busevi lete. A ovaj uz to djeluje i dosta aerodinamično jer prolazimo kroz oblake ko nož kroz putar. Pitam vozača kako pobogu bus može letjeti, a nema krila. On mi objasni da su se krila pokazala preopasnima jer su po pločnicima prilikom uzlijetanja kosila nevine pješake ko pšenicu. “Pa su se odlučili na verziju bez krila”, zadovoljno dovrši svoju stručnu ekspertizu.
“Aha, razumijem”, odvratim iako mi je sad još manje toga jasno, a ponajmanje kako to da svi znaju za ovu novu uslugu Zeta, a ja, svakodnevni korisnik, ne znam. Zona sumraka, vremensko prostorni diskontinuum, galaktička crvotočina ili tako nešto?
Jako mi je napeto u želucu. Izvrgnut sam jakim G silama dok konstrukcija autobusa pod opasnim nagibom stenje opirući se gorućoj, ljubomornoj čežnji gravitacije da ga vrati nazad. Al’ opet bolje da sam izvrgnut snažnim Ge nego snažnim Gej silama, predmnijevam. Odjednom se vozilo, pardon letjelica, u zraku izravnava uz zaglušujuću škripu metala i vidno otpadanje nekih ne toliko vitalnih i bitnih dijelova poput kotača, prednje osovine, svjećica, hladnjaka te motora općenito. Na nekih par tisuća metara zemlja izgleda poput zemljopisne karte bez ispisanih linija i imena. Sigurno je da se osjećam nesigurno, ali nekako ti nije ni žao umrijet kad živiš u Hrvatskoj i kad znaš da će ti na nadgrobnoj ploči pisat nešto ovako spektakularno: “Ovdje leži Frik iz kvarta – žrtva zrakoplovne nesreće Zetovog autobusa koji se ko grom iz vedrog neba stropoštao na zemlju”. Neki namjernik zastat će pred epitafom i unatoč nastojanju da iz pijeteta zadrži zamišljenu, tužnjikavu facu, u vedroj znatiželji napustiti moj vječni dom.
Neki lik stoji za vratima i psuje vozača da što mu nije stao na stanici.
“Nema još vidljivih oznaka za stanice”, pravda se vozač.
“Pa kako onda inače staješ?!”, logično upita nervozni putnik.
“Onako, od oka.”
“Ajde se ti meni od oka vrati natrag nekih 15 km, i pusti me van bilo gdje iznad Bukurešta kojeg smo prošli!”
U hvale vrijednom pokušaju da ne iznevjeri standardno visoke standarde vožnje stalnih korisnika Zet-ovih autobusa, vozač je, prekršivši pritom barem 3 fizikalna zakona letenja, naglo zakočio, stao na mjestu, pritom neviđenim manevrom, koji se riječju neda opisati, za dlaku izbjegao slobodan pad, pa ubacio u rikverc i vratio putnika do željenog zračnog punkta.
“Hvala”, reče putnik i skoči kroz otvorena stražnja vrata dok smo se mi na jedvite jade spašavali od isisavanja. Sva sreća na rukohvatima jer da ih nema svi bi protiv svoje volje izišli na toj stanici. “Staviti natpis – držite se za rukohvate radi naglog isisavanja”, zapisuje kondukterka u svoju radni notes. Dotični putnik nije imao padobran, ali je djelovao da zna što radi. Letio je prilično okomitim stilom i napravio veliku štetu na krovu jedne obiteljske kuće.
“Definitivno treba poraditi na metodi sigurnijeg prizemljenja putnika”, zapisuje kondukterka. Osupnuti krhkošću ljudskog života putnici iz ruksaka vade boce rakije i zalijevaju grla, pričajući kako treba slaviti svaku sekundu postojanja jer nikad ne znaš koja ti je zadnja. Slavlju se rado pridružuje i vozač koji napušta radno mjesto i zabavlja s putnicima iz stražnjeg dijela busa. Vidljivost je dosta dobra i nema drugih letećih buseva na horizontu.
Nije ovo ni tako loše. Umjesto na posao ili u školu svi idemo na neplanirani izlet do Šri Lanke. Maturalac čak, ali za mješovitu dobnu skupinu učenika. Javljam na posao da ću opasno kasniti. Nitko mi ne vjeruje, ali baš me briga. Boravak na egzotičnoj Šri Lanci do daljnjeg – egzotičnog li razloga za dobivanje otkaza. Tko zna, možda i ostanem tamo, nevjerojatno koja dobra energija vlada među putnicima – samo da ne treba otić na posao i domaći je živalj odmah bolje volje…
Nastavit će se…
P.M.S. post Majsecov scriptum
Samo da netko opet ne zatraži izlazak na stanici prije krajnjeg odredišta. Svakako ću izvijestiti kako je prošlo ateriranje…
