…Iskrcaj iz aviona bio je vruć. Jako vruć. Lidiji i Tini kao da su se džonovi sandala topili na užarenom betonu Havana aerodroma – Jose Marti.
“Vidi, dimi mi se iz cipela!”, Lidija vrisne.
“Ma dimi se tebi iz glave!”
“Pa normalno kad sam spaljena.”
Zahihotale su obje.
Taxi je došao po njih i odveo ih do hotela koji se smjestio okružen palmama i podšišanim drvećem koje je izgledalo poput drvoreda od zelenih mikrofona.
U zraku je bila neka neizreciva opuštenost i laganini pristup životu koji je osvajao. Nakon što su ko zaklane odspavale nekih 3 sata u svojoj sobi izašle su u šetnju u potrazi za najbližim barom. Iako je internetska stranica gdje su tražili smještaj bila puna grupnih ponuda koje su uključivale posjećivanje brojnih kulturnih i povijesnih znamenitosti odlučile su se na samostalnu rezervaciju. Htjele su se u potpunosti opustiti i biti bez ikakve pa i najmanje obaveze – pa makar se radilo i o nekom sasvim neusiljenom i ne predugom obilasku muzeja. Jedini je plan bio da plana nema. Dogovorile su se da će im raspored aktivnosti pisati isključivo njihova spontanost, trenutno raspoloženje i potrebe, a nikako nekakav unaprijed zadani kalendar odlazaka na zacrtane lokacije.
“Čovječe, kako je ovdje sve usporeno i neuštogljeno”, primijeti Lidija nakon što su se spustile do obližnje plaže
“Da zbilja egzotično.”
“Zamisli u kakvom svijetu živimo kad nam je opuštenost egzotična.”
“Možda bi njima bila egzotična naša užurbanost i histerija.”
“Bi bi, prvih dva tjedna. Onda bi si pucali u glavu.”…
…Nakon par dana Lidija i Tina bile su već neopisivo udomaćene u taj za njih dotad sasvin nepoznati svijet kojeg su godinama željele posjetiti. Slavile su ostatak starog godišnjeg kojeg po prvi nisu gotovo svog ispucale za božićne praznike. Lidija je za jednog izlaska upoznala jednog naočitog mladog lokalca. Zaiskrilo je među njima dok su čitavu noć ispijali plavkasto smećkaste koktele i Tina je bila prisiljena staviti čepiće za uši u neuspješnom pokušavaju da pred jutro zaspi u susjednoj sobi iznajmljenog apartmana. Ovo dvoje pohvatali su se kao životinje, a Lidija je ispuštala divlje krikove. Nakon što je momak oko 08:00 isklizao iz Lidijinog kreveta jer je morao na posao, Tina je ušla u prijateljičinu sobu.
“Ja tog malog odsad zovem svećenik!”
“Isuse, zašto?!”
“Zato jer je zvučalo kao da nad tobom vrši egzorcizam, eto zašto!”
“Hmm svećenik. Može, sviđa mi se. Ionako sam zaboravila kako se zove. A i hm hm…naklečala sam se pred njim.”
“No dobro, ne moram znati baš sve detalje!”
“Ajde ajde otkad ti ne želiš znati sve detalje?”
“Poslije, sad trebam san. Imam feeling da sam još u jet legu.”
“Draga putovali smo s istoka na zapad. Puno je gore kad je obratno.”
“Kaj me briga. Imam pravo bit u svom prvom jet legu.”
“Ok, budi onda…”
…”Ja ne želim nazad. Ostat ću ovdje s Miguelom, izrodit ću mu malu preplanulu dječicu i radit ko tajnica za njegov biznis sa sapunima.”
“Znaš da je to sa sapunima malo sumnjiva rabota – spominjalo se da tu ima i dijelova ljudskih tijela.”
“Stara moja ak’ se vratim u Hrvatsku moja duša i tijelo će završit u dijelovima.”
“O kul znači prat ću ruke s tobom.”
“Ha-ha. Jao što je sladak, Lidija baci pogled na jedan od jučerašnjih razularenih zajedničkih selfija s mladim kubancem.”
“Ali ti ga ništa ne razumiješ. On ne zna beknut ni riječi engleskog, a ti ni slova na španjolskom! Kako ćete se sporazumijevat?!”
“Tina – iako se sporazumijevamo isključivo rukama i nogama, nikad se s muškarcem nisam bolje razumjela.”
“Nda rukama, nogama i još pokojim dijelom tijela.”
“A daaaj znaš na što mislim.”
“Znam, znam.”
“A daaj”, lupi ju prijateljski dlanom po podlaktici.
“Jel mi dobra ova haljina za večeras, što misliš?” Joj što si nisam umjetne nokte napravila prije puta, baš sam koza!”, Lidija se pred ogledalom sređivala za izlazak.
“Ajde molim te – zadnji put ti je tolike stavila da si izgledala kao Edvard Škaroruki.”
“Kao tko?”
“Edvard Škaroruki, kaj nisi gledala taj film?”
“Ne.”
“Glumi Johnny Deep.”
“O pa on mi je zgodan. Skoro kao i ovaj moj čokoladni Kubanac.”
“Hej to je bilo malo rasistički.”
“Zašto što je rasističko u čokoladi?”
“Paa čokolada asocira na boju kože.”
“Dobro i što je loše da ti se boja nečije kože toliko sviđa da ti je slatka ko čokolada. To što je tamne kože samo je šlag na torti. Ajme što mi je dobar.”
“Ne znam – to stalno spominjanje nečije boje kože zvuči mi kao zgodan je unatoč a ne zahvaljujuć’ svojoj boji kože.”
“Ne znam o čem pričaš, zijeeev. Bože kakav divan suton.”
“Sutoni su svugdje divni.”
“Da, ali ovaj je posebno divan jer ću uskoro vidjeti Miguela.”
“E al’ ajmo realno – nisi li ti malo prestara za te morske ljubavi. Bilo bi ti vrijeme da nađeš nešto ozbiljnije.
Lidija se umalo zagrcnula pićem: “Daa, ali ne ovdje – na Kubi.”
“Ohoho a maloprije smo bili već za ženidbu – spremni!”
“Ma dobro, a zašto o tome ne bih samo maštala. Pusti me da malo živim.”
Tina razoružano podigne ruke kao da ju u ničem nije ni kanila kočiti.
“Bit morskih ljubavi i jest u tome da unatoč svijesti o njihovih kratkotrajnosti želiš u njima uživati i prepustiti se kao da će vječno trajati.”
“Da, ok to stoji”, pomirljivo će Tina.
“Ovo će biti dobra noć predosjećaaam.”
“Jao nemoj mi opet Severinu pjevat. Sad neću tu melodiju čitavu noć moći izbaciti iz glave.”
“Šta fali Severini. Carica! Jesi vidjela što je onom ljigavcu Tutiću napravila na pjesmi Dore?”
“Dobro to je bio stvarno kul potez s mudima.”
“Jesam ti rekla – carica.”
“To ne znači da joj je i muzika carska.”
“Joj daj ljubomorna si!”
“Na koga – Severinu? Daj molim te. Na kraljicu jeftinih pornića na jahti!”
“Pih ti se kao ne bi prasnula tako na jahti?”
“Ne, bih, ali pazila bih da me netko ne snima. U biti kad bolje razmislim to je ona i htjela.”
“Ma sumnjam. Obuzela ju je strast. Tko će onako napaljen po kabini tražit kamere.”
“Ili mane jedva punoljetnom kubancu.”
“Ohoho netko je opet ljubomoraaannn.”
“Pih”…
