Lidija je ušla u avion – sva ošamućena od uzbuđenja. Gotovo da je čula epsku filmsku muziku i vidjela konfete kako padaju po njoj. S prijateljicom Tinom se već čitavu vječnost priprema za taj put. Kad su pronašle svoja mjesta u avionu pogledale su se i nasmijale bez riječi. Ipak, nešto ju stisne u želucu. Nadala se da Tina u njenim očima nije primijetila promjenu u raspoloženju. Obitelji su najsretnije na fotografijama, sjetila se izreke jedne režiserke koju poznaje od djetinjstva. Podsjetilo ju je na namješteni osmijeh kojeg je upravo uputila prijateljici.
Osjećala se već dugo poput lavice u krletci. Namjerno nisam napisao kavezu jer je stupanj klaustrofobije kojeg je osjećala zatočena u žrvnju svakodnevnih obaveza postao ubitačno nepodnošljiv.
Kako joj se bližio taj željno iščekivani godišnji, primijetila je kako postaje sve osornija prema svojim strankama. Radi kao službenica jedne strane banke i jedna od radnih zadaća joj je svakako, koliko je moguće, biti ljubazan prema strankama. Iako je inače na glasu kao vrlo ljubazna savjetnica, zadnjih se dva tjedna prije puta pretvorila u aždaju koja samo što psujući nije dočekivala osobe s druge strane stakla. Jedan mladi nezaposleni gospodin toliko joj se popeo na živce svojim ponavljanjem jedno te istog pitanja vezanog uz stanje svoje kartice tekućeg računa da je zbog stezanja u grudima pomislila kako ima infarkt. Iako po prirodi suosjećajna i draga imala je osjećaj da ga strelja pogledom kojeg je sama sebi opisala sotonskim. Samo je htjela maknuti se što dalje, vidjeti te famozne Kubanske plaže, starinske aute i tamnopute ljude kojima se nigdje ne žuri. Umjesto toga prisiljena je trpjeti tog kretena kojem su banka i ona krivi za sve – nije više znala ni za što točno jer je samo vidjela kako u slow motionu ispušta napola artikulirane uzvike i slinom nehotice štrca po staklu. “Isuse, mislila sam u jednom trenutku da ću ga pljusnuti po toj prištavoj faci”, rekla je kolegici s kojom je dijelila ured i koja joj je pomogla da se riješi parazita “koji ju je umalo koštao života”, kako je rekla.
“Ovaj bi posao bio prekrasan da nema stranaka.”, pokušao ju je humorom opustiti šef, ali ispod ljušture kiselog osmijeha osjećala se kao da joj je neki otrovni tornado opustošio dušu.
“Ajde, ti bar imaš posao, a vidi njega – već mjesecima je bogček nezaposlen, nije ni njemu lako”, pokušala je kolegica u njoj stišati frustraciju, a i pomoći joj da se pribere prije sljedeće stranke.
“Ma joj znaš kaj, da mi je malo bit nezaposlena, da se ne moram dizat rano i dolazit tu svaki dan. Čovječe, završila sam faks, a radim na jebenoj tvorničkoj traci. Jedina je razlika što umjesto pakiranja sladoleda u kutije ja ko papagaj 8 sati ponavljam jedno te iste suhoparne bankarske mogućnosti”, govorila je, nadljudskim naporom gušeći u sebi nagon da se rasplače na radnom mjestu.
Sve joj je to prolazilo kroz glavu dok je avion rulao stazom. Više od sjećanja koje ju je opet iznutra sjeklo smetalo ju je što umjesto da se u potpunosti prepusti uzbuđenju leta, ponovno proživljava pakao prošlog radnog tjedna..
..Kao da je zemljopisna daljina uvjetovala toliko iščekivano emocionalno distanciranje od posla koji ju je izluđivao. Kako su se topili kilometri tako su se topile i masne naslage frustracija u njoj. Disala je sve punijim plućima. Njeni uobičajeno monumentalni životni problemi činili su se stostruko umanjenima – baš poput milijunskih gradova iznad kojih je letjela, a koji su se u dubini od kojih 10 000 metara činili poput lego kockica.
Oblaci su u manjim skupinama nepomično lebdjeli u zraku. Svi putnici pored nje su zadrijemali, uključujući i Tinu. Plavi beskraj u isto je vrijeme nudio opijumsko smirenje i laganu anksioznost koja je kao kakva podzemna rijeka ispod naslaga smirenja tekla tiho i nenametljivo, ali ipak ne i sasvim neopaženo. Nije ju bilo strah letenja, ali nije ni da je baš bila skroz opuštena, posebno nakon previše odgledanih dokumentaraca o avionskim nesrećama. Zašto uopće gledam ta sranja, proleti joj kroz glavu. Ta ionako je ta smrt, koliko grozna, toliko i utješna jer je trenutna.
Najgroznije je u toj priči, rezonirala je, ako se mora proći drama iščekivanja neospornog kraja, posebno od one vremenske točke kad je sasvim izvjesno da spasa više nema – primjerice našli ste se živi lansirani izvan kapsule koja se se činila sasvim čvrstom i cjelovitom, malko omamljeni, posjednuti u stolicu koja je, tu među oblacima, trenutno vaše jedino preostalo prijevozno sredstvo. Može li čovjek prizvati mrvu nade i u takvim posve beznadnim situacijama, to jest koliko je smrt teža kad nema ama baš nikakve nade da ju se može izbjeći jer sila teža ne može se isključiti, pitala se. Svi ti nesretnici su poput osuđenika na strijeljanje – nemaju privilegij osoba po koje crna sudbina dolazi nenajavljeno pa svoje zadnje trenutke potencijalno mogu i sasvim ugodno provesti ili pak – ako već nisu lišeni boli i patnje, barem su lišeni grozomornog saznanja o neizbježnosti skorašnjeg kraja, nepodnošljive izvjesnosti prekida postojanja. Koliko uopće traje jedan takav slobodan pad i koliko sav taj život što je poput kakve apstraktne količine vitalnosti još preostao za proživjeti u osobi koja prestravljena utvrđuje da ga neće imati kada upotrijebiti tj. potrošiti jer rok trajanja samo što nije istekao, učini da se nadljudski intenzivno prožive tih zadnjih minutu, dvije koliko je preostalo do neizbježnog sraza sa zemljom. Mogu li te preostale životne snage u čovjeku, (ne)svjesnom odlukom tijela, duše i uma da se u preostalih 60 sekundi u krvotok istoči čitav tank tih živototvornih sokova (koji bi inače bili raspoređeni da održavaju i jamče egzistenciju preostalih x godina), pružiti takvo iskustvo čula, misli i (van)tjelesnih senzacija da ono bude toliko bogato gusto i nadrealno snažno da se u tih minutu prožive doživljaji koji gorostasnošću količine i intenziteta mogu parirati sumi doživljaja kakve bi uobičajena svakodnevnica ponudila u više godina?
Bože s kakvim to bizarnim glupostima sama sebi razbijam glavu? Ako je ovom avionu i zapisano da padne ne želim svoje posljednje trenutke provesti razmišljajući o tome.
Kao da joj čita misli stjuardesa ju ponudi pićem što je objeručke, dobro ajde – jednoručke, prihvatila. Nakon par gutljaja bijelog vina konačno se počela malo opuštati. Kuba, Kuba, Kuba, da me bar duša ne buba, draga moja Kuba. Imam osjećaj da ćemo se ti i ja lijepo družiti, da ću za sobom ostaviti staru napaćenu sebe poput zmijske kože…
tu bi kontinjud…
