Aludirajući na svoje posljednje mjesece u kojima se, nakon što mu je kao odvjetničkom vježbeniku istekao ugovor na određeno u jednom općinskom uredu, uglavnom klatari od birtije do kladionice pa malo do nasipa gdje trčanjem održava kondiciju, Bruno se požali svom prijatelju Marku…(pisat ću u prvom licu kao Bruno kako bi vas oslobodio čitanja dijaloških dosadica poput – reče Bruno i slično. Doduše, neću vas toga spasiti u slučaju Marka, ali smatrajte se onda, barem, poluspašenim)
– Život mi je uzbudljiv poput – zaustim i stanem u nedostatku ideje da završim rečenicu.
– Života nadrogiranog zamorca – umjesto mene dovrši Marko.
– Je, je, život mi je pustolovan i nepredvidiv poput života nadrogiranog zamorca u kutiji bridova 20 sa 20 centimetara – zaustim šarmantno sarkastično, ali se odmah zaustavim shvativši da je imaginarnom nadrogiranom zamorcu možebitno interesantno i živopisno unatoč klaustrofobičnom prostoru u kojeg sam ga smjestio.
– Poput života ušlagiranog zamorca u labirintu – nastavi Marko sa zamoračkim metaforama.
Premda moj ton nije bio lišen pomirljive vedrine požalim se:
– Ček, ček, život nadrogiranog zamorca u labirintu je brutalno uzbudljiv i dinamičan spram mog, svaki dan mi je isti, samo se vrtim u krugu.
– Ko zamorac?
– E ko zamorac – potvrdim.
– Al’ ne ovaj u labirintu?
– Al ne ovaj u labirintu – potvrdim ponovno.
– Ma ajde daj, la vita e bella – kaže Marko s naglo pojačanim sjajem u oku. Kakav sam protuargument mogao ponuditi kad smo obojica za radnog dana u podne sjedili na terasi obasjanoj studenačkim sunčekom?
– A zna bit – procijedim kroz sito škrgutavih zubiju naviklih i na gore okolnosti.
– Ajde, šta ti fali? Imaš sve buraz, a nisi tog ni svjestan.
– Fali mi da joj falim.
– Ha?
– Ma ništa.
– Uglavnom, mnogi bi ubili za tvoj život, jel znaš to?
– Hm, pa nisam naš ziher kolko bi se usrećili – popljuvao sam svoje postojanje, ali ne bez fige u džepu. Znam da cilja na mnoge lijepe stvari, događaje, ljude i komoditete na kojima sam itekako zahvalan, koje sam uživao i uživam ih, ali koje lako zaboravljam iz dobre hrvatske navade za kukanjem. Dodajte tome razmaženost i kako sam se onda s njime mogao u potpunosti složiti da bi se drugi usrećili s mojim životom? Ja bih se, primjerice, često mijenjao s drugima za njihove živote. Ta čežnja, dakako, ne potraje dugo jer se brzo sjetim koliko se brzo zasićujem čak i nad onim najpoželjnijim i najegzotičnijim scenarijima. Nekako, srećom, mogu, barem na časak, proživjeti punim plućima nečiji djelić postojanja ili čak ideju čitavog tog slućenog životnog mozaika. Prođe to kroz mene i na sasvim me čudesan način oplemeni, nahrani, a onda relativno brzo otkloni glad ka toj vrsti “jela”. Bar za neko, količinski nezanemarivo, vrijeme kad me krenu pucati nostalgije (da ne kažem zavist) prema tim neproživljenim, ali nasumično i parcijalno proživljenim tuđim životima.
Marko je i dalje govorio, a ja shvatim da ga zbog misli koje su me prestizale nisam uopće pratio. Da ga ne uvrijedim počnem se grčevito boriti protiv bujice svojih unutarnjih previranja i prisilim se snažno koncentrirati na njegove riječi.
– Da, da, la vita e bella – sanjarski ponovi dobroznani klišeizirani izraz koji je, nesumnjivo, postao klišej jer se radi o istini koja se izlizala zbog prevelikog broja ponavljanja.
– Sve je u tome kako gledaš na životne pojave i okolnosti. U tvojoj percepciji. Ne radi se o tome što doživljavaš već kako to doživljavaš.
– Hm, a što ako me komadaju motornom pilom – jel’ i onda to vrijedi? – prekinem Marka u njegovoj posvemašnjoj zanesenosti, ali on se nije dao smesti.
– Manje je u vanjskim okolnostima, više u tome što mi od njih napravimo za sebe i u sebi.
– La kita e debella, la vita e bella kad je kita debela – kažem i cimnem glavom prema rasnoj plavuši koja je upravo prolazila mimo nas. Grudi su joj se zamamno tresuckale dok smo par trenutaka hipnozitizirano buljili u njenom smjeru.
– Hm, deblja neg što je bila dok je nisam ugledao, uglavnom što sam ono htio reći…
Marko je taman htio izbaciti novu recikliranu ideju iz knjiga samopomoći, a ja si nisam mogao pomoći nego potvrditi:
– La vita e bella, la vita e bella!
Bio je to miks mog djelomičnog slaganja s tom činjenicom i potrebe da ga malo ušutkam i skrenem temu na nešto što će vjerojatno biti sljedeći tekst ove kolumne…
