Sjedim u drvenoj krčmi na kraju svijeta
Svira narodna muzika, domaćima sveta
Pjevaju na muziku koja na ples u kolo zove
Kucaju se rakijama, glođu prase bez kljove
U ofsajdu su opasnom konobaričine sise
Starcima za šankom zbog njih sline vise
Nasmijanom ciganu za stolom zlatni se zubi cakle
Dok refren o ženi nekoj pjeva: „E moj lijepi pakle“
Otvaram jelovnik pun rupa od gašenja cigareta
Ne pripadam tu, al’ glad me od tog više smeta
Stiže mi šopska salata, miješano meso, piva je topla ko lava
Molećivo me gleda gazdin mješanac, iz kutije u kojoj spava
Navikao je valjda da mu neki dobronamjerni gosti
Na pod dobace sočne, za glodanje stvorene kosti
Dok jedem, više-manje, sve što se oko mene zbiva
Je kao predstava, dobro uigrana, uvjerljiva i živa
Lokalni, nalokani poeta sramežjivo svoje stihove muca
Stasiti lovac pozorno a sluša i s gađenjem na pod pljuca
Svaku pjesnikovu strofu ismijava i glasno komentira
Nenajavljen mu nastup s neskrivenim užitkom minira
Oči odrpanog pjesnika duboki su bunari tuge,
Lom u grudima ne rješavaju ni hektolitri cuge
Prije ulaska u krčmu bodrio se: „Neću pokazat da me boli“
Al’ opet su u otvorenu ranu ušla tone i tone lovčeve soli
Opet umire od poniženja, pokisao poput psa
Leteću mu dušu u kavez tjeraju tuđa velka zla
Čitava se krčma ludo raduje njegovoj muci
On se pita:“Majko, zar mi na čelu piše – tuci!“
Podsmijeh svima prekida teatralni ulazak starješine sela
Svaka duša što je prije stajala, nazad se na mjesto sjela
Do maloprije krvoločni vukovi munjevito postaju ovce
Umiljuju se pažnji starješine koji za rundanje ima novce
„Gore od svih pognojenih njiva smrde vaše kukavne duše
Al’ prozori su zatvoreni, nema vjetra da taj smrad odpuše“
Pjesnik pjeva očiju smrznutijih od norveškog Osla
Laknulo mu malo što više nije predmet općeg posla
Starješina u džuboks ubacuje novčiće, mašina zasvira
Odabir mu hvale i oni koje ta pjesma potajno nervira
Korača krčmom ko da lebdi najmanje metar od tla
Smišljenom plemenitošću, ko da cijepljen je od zla
Grli divovskog vikinga kojem se piva cijedi po gustoj bradi
Zna da viking je nepotkupljiv, pa mu srce zagrljajem gladi
Komentira s njim državne prilike, kao da ih sam kroji
Važan, kao da shvaća sve, dok tusti obraz mu se znoji
Gleda me ispod oka, prijetnja sam mu jer sam stranac
Al’ vrijeme mi otima neki fufljavi, dobroćudni pijanac
Nijedan moj pokušaj ignoriranja ne pali baš kod njega
Želi da znam o čudnim noćnim svjetlima ponad brijega
Priča kako je usamljen, da ga ne razumije nitko
Lice mu je prljavo ko da plivo je kroz blato plitko
Iako je zbilja naporan, nekako čovjeku žao mu ga dođe
A i, kako moram ovdje ostat, vrijeme uz njeg brže prođe
Glasovi krčme se miješaju, talasaju u čudnoj harmoniji
Što sve goste izjednačava, dok umovi bivaju sve tromiji
Pred krčmom kisne spomenik davnom borcu palom
Nastavljam svoj boravak u drvenoj državi u malom…
