Bilo je rano proljeće prije dosta godina. Moj prijatelj Boris i ja bili smo na vrhuncu svoje košarkaške igre – u treningu i u odličnoj fizičkoj kondiciji unatoč prilično hedonističkom stilu življenja. Boris je imao španersku šutersku ručicu, specijalist za šut ukoso s poludistance. Taj bi nemilosrdno zatrpavao koš kad bi naštimao ruku. Lopta bi uvijek padala na isto mjesto, poput navođenog projetila. Zvao sam ga “kaćuša” zbog toga. Uz to, nikad se nije umarao – nešto ko Forrest Gump, samo bez mentalne retardacije. Usput budi rečeno što se Forrest Gumpa tiče – ta tko bi u tolikoj mjeri mogao popušiti vrijednosti američkog načina življenja ako ne potpuni idiot. Bez da se ozbiljnije zadihao mogao je utrpati 15 zaredom kad bi ušao u ritam ili obrana na njemu malko zaspala. Vidio sam taj sindrom usnule obrane mnogo puta na haklu – najčešći bi razlozi bili sunce i/ili naduvanost haklera. Nešto rijeđi pak potpuna indolentnost i mlitavost nekih igrača, ali dobro – pustimo sad beskičmenjake jer njih je ionako bilo znatno manje u odnosu na prilično čvrste haklere s vanjskih košarkaških terena Velike Gorice – posebice onog pokraj žutih zgrada u Kolarevoj gdje sam proveo dobar dio tinejđerstva – unatoč učestalim treninzima u kadetskom i juniorskom pogonu tadašnjeg drugoligaškog kluba “Media”, prije toga “Radnik”, a današnja “Gorica”. Sjećam se, kad bi ko klinci uspjeli pobijediti neke starije momke taj je osjećaj ponosa i zadovoljstva bio nešto gotovo neponovljivo, nadnaravno jer si imao osjećaj da ako možeš pobijediti legende svojeg kvarta možeš pobijediti bilo koga. To te itekako tjeralo dalje u nadi da će biti nešto od tebe kao budućeg košarkaša. Znam da sve ovo zvuči kao – hvalite me usta moja – ali slobodno se raspitajte kod ljudi od goričkog sporta – mogu bez pretjerivanja reći da je moja generacija u Mediji zbilja obećavala jer smo kao juniorska ekipa bili al pari juniorima klubova značajno slavnijeg imena – poput Cibone, Zrinjevca, Splita, Novog Zagreba. Što politika kluba bez sluha za seniorski razvoj mladih igrača, što naše nesnalaženje u datoj situaciji, pa i prejak zov noćnih izlazaka u situaciji kad te nitko ne zna konstruktivnije usmjeriti u to prijelomno i osjetljivo doba za mladog igrača, za rezultat su imali raspad cijele te ekipe i odustanak od daljnje karijere brojnih nadarenih mladaca. Detaljnije o cijeloj mojoj goričkoj košarkaškoj generaciji možda jednom i detaljnije izvijestim no dotad se vraćam ovoj prispodobi na koju me neki dan podsjetio jedan od protagonista oklade na ugodnoj pivi u goričkom Passage-u.
Za razliku od Borisa koji je bio izraziti šuter, ja sam više bio all around igrač – relativno brz i skočan, solidnog prodora pod koš, s osjećajem za feeling što se dodavanja tiče i dosta dobrog šuta, posebice za tricu. Reklo bi se da smo nas dvojica bili pristojan haklerski dvojac.
Druga dvojica – naši protivnici, ako se tako uopće smije osloviti prijatelje, bili su Danko i Tomo – dvojac koji nije bio baš nešto pretjerano nadaren za košarku, ali koji je mogao puno izvući na entuzijazam i fizičku snagu. Uz to, obojica su bila sklona hazardu pa ni ne čudi što su nas uvukli u okladu koju ću opisati.
Boris i ja pojavili smo se na Tominom rođendanu, uvijek vrlo posjećenom i veselom događaju jer imao je puno prijatelja i bio prilično popularan kod djevojaka – i to onih, blažene li kombinacije, najzgodnijih i najzanimljivijih, što je svim muškima bio dodatan motiv da se rado odazove na sve tulume u njegovoj organizaciji.
Nakon što smo se, već prilično pripiti, Boris i ja naveliko i bahato razbacivali činjenicom da nas već dugo netko nije “skinuo” u haklu 2 na 2, Danko i Tomo odlučili su testirati naše samopouzdanje. “Ajmo se kladit da vas nas dvojica možemo skinut ako nam date par koševa fore?”, dobaci mi Tomo, osmijehom pokazujući savršenu bjelokost svoga zubala. “Ha jel oćemo?!”, pogleda Danka koji je stajao kraj njega, a koji, kao da je bio prirodni produžetak njegove volje, automatski prihvati. Unatoč glasnoj muzici i žamoru kojeg je proizvodila gomila dobro raspoloženih gostiju svi su čuli što se zbiva jer bili smo u sredini dnevnog boravka koji je bio glavnim poprištem zabave. Jedna zgodna ženskica zapiljila se u mene svojim očima Kleopatre, znatiželjno iščekujući moju reakciju. Bila je toliko lijepa da bih tada pred njom bio pristao za okladu popiti pola jezera Čiča na eks, skočiti iz aviona bez padobrana ili se pohrvati s Grizlijem, a kamoli učiniti ovako nešto u čemu sam, kad smo već kod Čiča, bio kao riba u vodi.
“Može, evo vi vodite 11:0 – igramo do 21!”, ispalio sam, uvjeren da nećemo izgubiti. Borisu se oči zacakliše. Vidno je uživao u tom. Zgodnica me tako značajno i mazno pogledala da sam umalo promijenio odluku i ponudio da oni nas otočetka vode 20:0, a igramo do 19.
“Dogovoreno”, uvrati Tomo, a Danko je, kao produžena ruka njegove volje, šutke prihvaćao sve uz široki osmijeh.
“E a u što se kladimo?!”, jedini se Boris sjetio upitati – jer Tomina i moja glava bile su toliko usijane, prvo od ugovaranja, a onda od zamišljanja tog sportskog sraza da nam nije ni palo na pamet da oklada nije postavljena sve dok se do kraja ne definiraju njeni uvjeti – tj. da se uz već dogovorene kriterije za pobjedu odluči i što je svaka poražena strana dužna učiniti ako ju izgubi.
“Evo nas dvojica ćemo se poljubiti u usta ak izgubimo”, ispljune Tomo.
“Može, al’ strastveno, ne onak mlako i bezveze, ok?!”, inzistirao sam gorljivo, uživajući u tome da će Tomo i to morati prihvatiti kad je već krenuo u tom smjeru.
“Ma ljubit ćemo se ko da smo dvije napaljene pederčine!”, odlučno će Tomo, očito uvjeren u njihov trijumf jer je bio priličan homofob.
“Ok, a mi ćemo, ako izgubimo, lizati teren. Od centra do koša!”, pretjeram, naravno, osokoljen daljnjom prisutnošću zgodnice koju je naša oklada naočigled zabavljala. Istini za volju, rekao bih tada i da ću polizati šupak King Kongu ako izgubim, samo da ona i dalje očarano gleda u mene. Mislim očarano, tako se bar meni činilo pa, prosim, dopustite mogućnost da je moja percepcija bila barem djelomično uronjena u realno stanje stvari. Činilo se da sam smislio nešto gnjusnošću podjednako Dankovoj i Tominoj kazni u slučaju poraza, ali sam, prešutno, shvatio da je, sa stanovišta količine bakterija i drugih nižih organizama s kojima ćemo doći u kontakt, naša kazna ipak gora. Da ne govorim o tome da je i trajanje njenog izvršenja znatno dulje. Boris me utješi pogledom koji je govorio – ma ne brini, nemaju šanse da nas dobiju.
Uskoro smo boravili u kući puno pijanih svjedoka ove naše oklade. Svi na tulumu su brujali o tome i grupno veselje se nastavilo u ritmu dosjetki na nadolazeći sportski show. Kako je raslo zadovoljstvo činjenicom da smo odjednom postali glavna tema razgovora, tako su rasli i moja nervoza i sumnja jesmo li dovoljno dorasli izazovu kojeg smo prihvatili. Srećom, meč je bio dogovoren sutradan u podne pa nije bilo puno vremena za predugo žderanje iznutra.
Uz igralište se skupilo toliko ljudi kao da je Michael Jordan stupio na teren, a ne četiri tupana od kojih će prva dvojica, ako izgube, lizati teren ko sladoled, a druga dvojica se ljubiti u usta. Svi s tuluma bili su tamo, plus njihovi frendovi koji su čuli za okladu, kao i slučajni prolaznici koji su zastali, znatiželjni vidjeti što je to privuklo pažnju mase ljudi.
Bila je tamo i ona zgodnica Kleopatrica u vrućim hlačicama. Lebdio sam nad terenom na zagrijavanju, ali šut me nešto nije išao jer sam čitavo vrijeme nju imao u mislima što je tijelu davalo neviđen impuls snage i okretnosti, ali i, nikom osim meni, vidljivu drhtavicu ruku.
I tada je krenulo. I to tako da po mene i Borisa krenuti gore nije moglo. Zabili su nam 6 koševa zaredom, a da se nismo ni snašli. Samo smo se gledali u čudu. Neviđeni krumpiri. Tri od šest koševa bili su vjerojatni poput šanse da na lotu 7 od 39 pogodite šesticu. Jedno nehotično odbijanje od Dankove glave (jedna u milijun), jedna lopta bačena preko leđa – s namjerom da bude dodavanje – ali je ispala savršen šut, kamena s ramena – trica od table.
“Kaj ti je stari kipar?!”, podjebavam Danka.
“Ne, zašto?!”
“Pa vidim da znaš s kamenjem!”
To nam je trebalo! Da ih malo pecnemo i oduzmemo mojo jer njihovih 6 i dogovorenih 11 koševa prednosti otpočetka znači da nas vode 17:0! Valjalo im se uvući u glavu. Malo dobrog starog NBA trash talka. Da misle o nama, mućkim provokatorima, a ne o svojoj igri. Da ih izbacimo iz transa u koji su upali nošeni grlenom podrškom svojih navijača. U meni se budio bezobrazluk. “Priznaj Tomo, kladio si se jer zapravo želiš poljubit Danka. Želiš ga poljubit jelda? Ovo ti je savršen alibi za pederluk. Ako izgubite, a izgubit ćete, to znaš, ne?”, potkurivao sam ih. Sijevalo mi je samopouzdanje iz očiju iako sam u realnosti bio opasno napunio gaće. Upalilo je. Iziritirao sam ih i sljedeća je lopta koju su uputili na koš završila u zrakopraznom prostoru. Out. Naša lopta.
Samo se inferiorni za svoj probitak služe prljavim trikovima, bila je moja prešutna krilatica, ali ovaj put je cilj opravdavao sredstvo. Mislim pa tko je vidio lizati košarkaški teren? Što bi rekla moja baka koja me ko malog bezbroj puta odgojno pljesnula po prstima kad bih s poda podigao komad hrane i prinio ga ustima. Što bi mi rekla da joj kažem da je ovaj put hrana sam pod, asfalt koji noću zapišavaju lokalni pijanci? Ne, ne, nisam to mogao dopustiti.
Od tog časa sve se događalo kao u nekoj čaroliji kojoj je timeško pronaći uzrok. Je li to bio adrenalin, strah od poniženja koji je utrostručio snage i izoštrio nišanske sprave, zraka božanske inspiracije, inat da pokažemo svima što znamo i umijemo ili sve to skupa zajedno? Ne znam, ali razletjeli smo se terenom poput dvije gazele na amfetaminima. Čula izoštrena, savršen fokus, divljanje srca, ali racionalan um, dobre odluke, brzina, snaga – mala škola košarke – sve se poklopilo. Sve nam je polazilo za rukom, pick and roll igra 2 na 2, soliranje, atrakcije, kirurški precizna dodavanja kroz uši, pretrčavanja, ludi, ali kontrolirani driblinzi, ma ljudi moji – da su pravila to dopuštala zabijali bi valjda i nogom. Uz sve to sipao sam trice kao da je meta sibirski krater od meteorita, a ne koš. Sviš, sviš, sviš, sa svih strana i iz svih kuteva i položaja. Sve je bilo kao u nekom snu koji je olovkom sudbine bio odavno zapisan, kojeg smo Boris i ja bili samo marionete koje, sve da su i htjele, nisu mogle pogriješiti. Ponižavanje protivnika koji su zaprijetili poniziti nas, gotovo javno s obzirom na broj pridošlih koji su utihnuli u šoku, spuštenih vilica. Zabili smo 21 koš zaredom, s možda 3 promašaja koja su skokom u napadu završila u našim rukama pa bi imali ponovnu šansu. U nema epsko olakšanje, Tomo i Danko – izvorište limunski kiselih osmjeha, zagorski kiseliš, ali i spremnost da odrade kaznu.
Krenuli su prvi put, zagrlili se, ali…nije išlo. Ekipa je već padala od smijeha. Drugi put, krenu i opet ništa, nisu imali želuca.
“Kaje Tomo, Danku smrdi iz usta ha?”, prcne neki lik Tomu, al’ ovaj mu nije ostao dužan.
“Vidim, ti si se s njim već ljubio!”
Odlagali su i odlagali, ali pritisak publike bio je prejak. Neugodnost da će im reći da nemaju muda bila je jača od neugodnosti gej poljupca.
“You may kiss the bride!”, vikne opet netko.
I konačno, odradili su kaznu, praćeni gromoglasnim odobravanjem, zvižducima i deliričnim hukom “tribina”. Unatoč svim našim akcijama bio je to neosporni potez dana. Reklo bi se, u skladu s gejnošću momenta – za anale…
