“Znači to si trebala vidjeti. Korporativna nedjelja. Team debuilding u doslovnom smislu riječi. Nije dovoljno što su me na novom poslu razapeli na sto strana sa sto glupih radnih zadataka. Sad se još moram i nedjeljom pojavljivati na kak’ti poslovnim druženjima i pravit se da baš uživam u tome. Ono žešća debilana! ”
“Pa nemoj se pojavljivat!”
“Ha mogla bi, al’ to nije dobro za posao. Plus sve to sam nova tamo. Ako i budem tu i tam zabušavala, neću baš na samom početku”, Nevena se nakratko snuždi spustivši glavu, ali brzo se vrati opisivanju nepodnošljive nedjelje. Morala je to izbaciti iz sebe i prava je sreća što je Marija jedna od njenih rijetkih prijateljica koja neće početi smišljati izgovore za bijeg čim skuži da se od nje danas očekuje da bude rame za plakanje.
Dok je bespoštedno bjesnila o čitavoj toj situaciji, Nevenu je čitavo vrijeme nešto bockalo, nešto što ne bi imala želuca priznati ni samoj sebi, a kamoli nekom drugom. Djelomično joj se naime sviđalo biti pozvanom na taj event kojeg je tako zdušno kritizirala, a prvenstveno zbog osjećaja egzistencijalne sigurnosti koju bivanje važnim dijelom tog uskog elitnog kruga poslovnjaka financijaša, nudi.
“Kužiš, čitav taj event nije za svrhu imao ništa drugo doli kolektivno pružanje potpore, odnosno ne, ne, nisam zadovoljna formulacijom”, tražeći bolje objašnjenje na par sekundi zašuti, u grču neodređeno pogledavajući prema gore…” bolje rečeno slatke obmane dokonoj direktorovoj supruzi da se i ona bavi nečim konstruktivnim i korisnim. Ajde još bi to sve skupa bilo koliko toliko podnošljivo da ta gospođa ima mrvu samokritičnosti i pripadne joj skromnosti koja bi čitavu tu pretjeranost držala u okviru kolikog tolikog ukusa. Ali…ali kad netko pola sata gotovo plače od uzbuđenja što se njena udruga, ne znam više kak se zove…”, opet malko zastane u nemogućnosti da se sjeti imena.
“Dobro, nije ni bitno”, prijateljica Marija odreže, dajući joj krila da ne posustaje s pričom zbog tog nebitnog detalja.
“Što se njena udruga sudbonosno pobrinula da psi lutalice na vrijeme dobiju zimske lajbeke. Pazi koji apsurd. Onak došlo mi je da se zrigam, a moram glumit zainteresiranu. Mislim kužiš, žena je non stop urlala kako ona u tome toliko uživa da su mi uši natekle. Nevena ja u tome toliko uživam. Al’ trebala si vidjet s kakvom bolnom grimasom je govorila da u tom uživa. Kao da me tjera da u to povjerujem jer ni sama u to ne vjeruje. Mislim, ne umanjujem važnost prava da se životinje zimi obuku…”
“Po zadnjoj modi”, brzinski dobaci Marija u pokušaju da doskočicom bar malo opusti vidno istresiranu prijateljicu. Nevena htjede samo nastaviti lupati po svom, ali joj se učini da bi iz pristojnosti trebala reagirati na Marijinu upadicu – nije to uspjela jer je instinkt pristojnosti bio puno slabiji od potrebe za daljnjom pljuvačnicom.
“Mislim jel kužiš? Pričala je o tome kao da se radi o nečem od preče važnosti za opstanak pseće vrste. Ma šta pseće – ljudske!”
“Ma šta ljudske, vanzemaljske!”, prisnaži Marija, uz topli osmijeh i naginjanje naprijed u namjeri da Neveni rukom nježno dodirne koljeno i time joj da do znanja kako ju ne ismijava već pretjerivanjem samo podržava njenu stranu priče. Još uz to ironično zakuca:
“Je pa ne želiš valjda da peseki kašljucaju i šmrcaju. Mislim pa dovoljno je već da nas gnjave svojim lavežom, ne.”
Nevena duboko uzdahne. Iako je bila u epicentru automatici groznice ocrnjivanja direktorove žene, ipak odluči stati s time. Osjeti da joj to samo šteti i u najmanju ruke ne oplemenjuje. Dovoljno je izbacila. Sad se može malo smiriti. No, sad je Marija, koja je već dobrih 15 minuta upijala svo to njeno crnilo, morala to nekako izbaciti pa je dobila potrebu nadovezati se na sve to skupa, a što je Nevenu koja je odjednom bila u modu da sve to skupa zaboravi, nerviralo – ali stoički – jer znala je da nema nikakvo pravo prekidati prijateljicu u vezi tragikomedije s čijim je opisom sama započela.
“Ona ima problem što se kao obična, u ovom slučaju, glorificirana domaćica, pored svojeg uspješnog muža osjeća manje vrijedno pa su joj ovakve prigode jedina šansa da se prikaže u koliko toliko mondenom svijetlu. Znajući to negdje u dubini sebe…
“Ma ne zna ona ništa. Ti misliš da je ona tog svjesna? Nije, vjeruj mi”, rezignirano ju prekine Nevena.
“Ne vjerujem da nije tog svjesna. Svi bi na njenom mjestu toga bili svjesni. To što je iritantna i iskompleksirana ne znači da je retardirana.” Nevena zavaže glavom lijevo desno niti se do kraja slažući niti se do kraja ne slažući s onim što je čula.
“Nevena”, Marija ju važno oslovi imenom ne bi li time pridobila još jači stupanj njene pažnje. Sama sebi se učini smiješnom što se toliko raspričala o nekome koga uopće ne pozna. No to ju nije spriječilo da žučljivo procjenjuje njene motive.
“Ona danima plače od silovanja same sebe pa je danas, malo za promjenu, odlučila silovati sve vas. To je tako, pretjeranom emotivnošću ona je pokušala prikriti svu beznadnost i tragikomičnost akcije psećih lajbeka. Uz to, prikriti i svoju emotivnu pustoš u vezi s time. Sumnjam da joj je stalo do cucaka. Njoj je samo stalo da bude i ona jednom u centru pažnje. S te strane malo mi je i žao te žene…”
Nevena najednom više nije imala snage ni volje za tu temu. Odsutnim pogledom i nereagiranjem Nevena je htjela ugasiti u Mariji želju za daljnjim zasjecanjima u psihologijske pozadine postupaka supruge njenog šefa. Na svoju sreću uspjela je u tome.
Uobičajeno je odahnula kad su se pozdravile u blizini Marijinog ulaza jer koliko god voli prijateljičino društvo, rastanci joj pričinjavaju jednak užitak kao i počeci njihovih dugih šetnji. Jednostavno, nakon sat, dva njeno je prisustvo stane zamarati.
Do svoje je kuće imala još nekih kilometar i po, no kako je taman prolazila kraj autobusne stanice na koju je dolazio bus odlučila se provozati dvije stanice. Dva nabrijana klinca vodila su glasan razgovor za koji je čitav bus bio publika. U svakoj drugoj rečenici spolno se općilo sa svevišnjim. Nevena nije mogla odoljeti i sasvim se uživila u njihovu priču.
“E fakat me živcira taj šef. Non stop mi nešto sere. Nikad niš ne valja, bogte…a sve napravim kak mi je reko. I živcira me to kaj su svi stalno živčani.”
“Da, da i to kaj stalno nekaj moram delat bilo il ne bilo posla. Bogte…ovi 10 put dnevno peru alate kad šef prolazi samo da bi ispalo da su nečim zaposleni.”
“Danas bogte, zakasnim 2 sata bogte i odmah kaos. Ko da sam nekog ubio. Ej pa nisam ja ničiji rob. Da sam htio ne doć na posao ne bi onda ni došao kasnije. Bogte. Još su me svi napali da sam se napio. Posebno onaj Ante. On samo filozofira, a niš ne radi. Najradije bi mu zube izbio.
“E i ja, taj mi opasno ide na živce bogte…”
“Je, taj me napal da sam pijandura!”
“Daj zamisli. Koja budala bogte! Oćemo na cugu?”
“Može!”
Nakon sveg tog nerviranja kojim je Nevenin dan bio otpočeo i uobičajene doze obaveza i stresa kojeg ima na svom poslu slušati njihove “poslovne” bilo je smiješno. Činilo joj se da bi joj vrst problema s kojima se oni suočavaju bila poput melema, poput radnog godišnjeg odmora, poput valjanog razloga za slavlje i bezbrižnost. Iako joj glavom prođe da se svakome njegovi problemi čine najvećima i da svatko dobiva taman onoliko koliko može podnijeti, odluči toj misli ne pridavati preveliki značaj.
Od nenadane razdraganosti koja ju je preplavljivala dok ih je slušala i općenito neodoljive iskrenosti zbog koje je vulgarnost njihovog izraza bila puno više simpatična nego degutantna, počela se isprva samo smješkati, a onda sve glasnije i glasnije nekontrolirano, ali još uvijek prigušeno, smijati. Nije si mogla pomoći da stane, sve da je htjela. Smijeh je bivao to slađi, a zagrcaji to jači zbog stupnja neprikladnosti situacije za smijeh (sama je u busu i ispada potpuna luđakinja). Kad bi primijetila da je netko od putnika gleda, zagrizla bi donju usnicu i promijenila izraz lica u nadi da će njene od smijurenja zamagljene oči podsjećati na tugu, a ne na smijeh. U kakvom to svijetu živimo kad je znatno prihvatljivije u javnosti biti tužan nego sretan, pomisli.
Prije no što su izašli na stanici klinci su je, dobrano ispod oka, šutke prostrijelili pogledom.
“Kaj se ova glupača smije, bogte”, Nevena sama sebi prevede nijemi govor njihovih očiju. Prasne, al’ ovaj put bez prigušivača. Putnici su od nelagode odvraćali pogled s nje i pravili se da ih od atraktivne brinete u pripijenoj trenirci koja se ko blesava smije u društvu same sebe i to usred za nedjeljne prilike prilično punog busa, puno više zanima svijet s one strane autobusnog stakla. Nije se ipak predugo morala brukati jer je sljedeća stanica bila njena.
se čovjeku dogoditi obrat kod prevelikog akumuliranja stresa da se odjednomprestane poistovjećivati sa samim sobom kao da se sve te stvari događaju nekom drugom i počne mu ono što ga je do maloprije opasno izluđivalo strahovito nasmijavati.
…Hodajući prema kući gledala je u crvene fasade jedne stare zgrade kao u slow motionu, odjednom rasterećena od sebe same. Mogla se svemu što ju je jutros namučilo smijati kao da se to sve izdogađalo nekom drugom. U potpunosti se opustila. Da li zbog umora? Kako je moguć bio takav nagli zaokret? Je li poludjela? Nije joj bilo ni bitno. Ako je poludjeti značilo ovako se dubinski očistiti od prijašnjih crnih oblaka, nije ni htjela biti normalna. Zamišljala je s neviđenom slatkoćom u duši kako bi, po uzoru na ona dva klipana iz busa, bilo lijepo malo vratiti se u srednjoškolske dane i u bezbrižnoj obijesti imati privilegij dane provoditi samo u smišljanju s kim će se i gdje danas zapiti i bez brige i pameti do dugo u noć smucati po kvartu i pričati gluposti koje tako divno zvuče…
