Krešo, Dinko i Sale, tri studenta, nakon treninga u teretani sjede u svlačionici koja vonja po znoju i diskutiraju o Krešinom nedavnom prekidu s curom.
“Za ljubav su potrebni živci, novci, energija, vrijeme, a katkad i pancirka. Dakle, sve ono čega nemam”, mudruje Krešo.
“Zaboravio si pare”, ispravlja ga Sale.
“Pa rek’o sam novci.”
“Jesi? Nisam primijetio.”
“To samog sebe obmanjuješ”, ubaci se Dinko.
“U kojem dijelu?”, upita Krešo.
“Pokušavaš ljubav učiniti gorom i težom no što ona doista jest kako bi sam sebi olakšao činjenicu da si da prostiš sve zajebo.”
Poput malja Krešu udari njegova tvrdnja. Valjda sam je zato i nazvao tvrdnjom jer bome udarila ga je tvrdo, bespoštedno i u sridu.
“Gle stari što se prije suočiš da je više nema tim bolje za tebe.”, neumoljiv je Dinko.
“Lako je reć. Čovječe plačem već tjednima. Dođem na predavanje i samo krene iz mene nekontrolirano curiti. Ko da sam slavina, a ne čovjek. Brišem rukavom suze, profesor me gleda u čudu, taman je pričao nešto o prednostima diesel motora nad benzinskim.”
“Kolega vidim da ste emotivno jako vezani uz benzince?”, dobacio mi je s katedre.
“Ma sereš!?”, upita Dinko i prasne u smijeh skupa sa Saletom.
“Majke mi”, odvrati Krešo i nastavi kao da nije upravo provalio foru.
“Ne al’ stvarno to sam već davno skužio. One se stari moj bolje nose sa prekidom. Evo već drugi po njoj plazi. Ja kol’ko sam god rado škicao sa strane dok smo bili skupa sad jedva da mogu pogledat ženu. Kao da je grijeh – samo mičem pogled. Heh, trebo sam to valjda radit tj. ne radit dok smo bili skupa. Kužiš imam feeling ko da ovu varam ako gledam drugu”, jada se Krešo.
“Nešto ko onaj fantomski osjećaj stopala kod ljudi kojima je amputirana noga”, mudruje Dinko.
“Jedino kaj su njemu amputirali žensku”, kroz sućutni će smijeh Sale.
“Odvojili je brate čitavu. Injauu!!!”, simulira pokret i zvuk motorne pile Dinko.”
“Baš vam hvala obojici! Pravi ste frendovi”, sarkastično će Krešo.
“Ajde ajde možda nije gotovo. Bit ćete vi opet skupa – samo joj moraš pokazati da si ozbiljan, da ti je fakat stalo. Tak mi je bar moja sestra rekla, ona navija za vas. Rekla mi je da izvoliš ženit. Da je to sad to – ili ženidba ili prošla baba s kolačima”, bodri Krešu Sale.
“Da al kak kad mi se više ni ne želi javit. Zvao sam je danas valjda 15 puta i ništa.”
“Nee, ne to, nanjušit će da si očajan”, s gnušanjem Krešinu taktiku odbacuje Dinko.
“Pa i hoću da zna kolko sam očajan!”, brani se Krešo.
“Nee, ne možeš igrati na samilost. Uostalom prevario si ju. Ljuta je na tebe i ima čak i apsolutno moralno pravo da se naslađuje s tvojom boli. Lakše ćeš je privući time da glumiš frajera, da ti je dobro u životu. Slikaš se za Instagram na nekoj egzotičnoj lokaciji, s ekipom na partiju. Neka vidi da ti je dobro, da se zabavljaš. Da si i dalje frajer iako ti je sigurno teško.”
“Ma joj daj pa svi znamo kol’ko bi to bilo fejkerski jer mi nije do ničeg a kamoli do ispraznog Insta naslikavanja”, s gnušanjem će Krešo.
“Je al’ to ona ne zna”, zaključuje Sale.
“Ma provalila bi me odmah. Još bi mi se i smijala koliko sam jadan”, Krešo i dalje rječima ne odaje tračak nade koji mu je nakratko zasjao u oku.
“U biti ajde pustite te dječje igre”, Sale će naglo uozbiljenim glasom. “On joj mora pokazati da misli ozbiljno, da bi se kućio s njom. Čovječe pa ne možeš ti s njom dva dana živjeti u Zagrebu i onda zbrisat 3 dana mami natrag u Veliku Goricu. Mislim čovječe pa kol’ko ti godina imaš – 28 ti je, nisi više klinac – pred magisterijem si jebemu! Tri godine ste bili skupa. Ona hoće tvoju odluku, a ne oklijevanje i stalno vraćanje na maminu sisu.”
“Da, ajde još da ti stara ima neke sise. Al’ ono – Ne dirajte mi ravnicu”, Dinko bocka, ali Krešo je suviše odsutan i otupljen na vanjske podražaje izvan drame u njegovoj glavi da ga pogodi fora koja bi ga u nekim uobičajenim okolnostima barem malčice zasmetala.
“Tužan sam i zbog pjesama koje i imaju i nemaju veze s našom vezom. Ukratko svaka me ljubavna pjesma potpuno satre. Al’ pazi do tog sam trenutka bio sasvim u redu, smiren, gotovo spokojan. I par tonova rezoniraju s nekom frekvencijom u meni i gotovo je. I onda shvatim, čovječe ne smijem slušati nikakvu muziku, previše je tu emocija koje me odmah podsjete na nju, da je više nema. Ne mogu jedino shvatit je li to nešto što je neizbježno u meni, neka još nepotrošena zaliha tuge od koje se ne mogu skloniti sve dok ju ne potrošim. Tj. od koje se mogu prikriti sve dok me nešto na nju ne podsjeti. Ili bi se ta tuga aktivirala neovisno o tim vanjskim podražajima u nekom sasvim osebujnom ritmu pojavljivanja? Hmm”, filozofirao je Krešo, ispovijedao se Krešo osjećajući da mu je, iako to ne bi priznao, mrvicu lakše dok sve to dijeli sa svojim prijateljima.
“Moraš joj reć’ da si bio idiot, da si sad spreman na zajednički život i onda to i napravi i pridržavaj se onog što si rekao. Nema malo bi malo ne bi bio s njom”, i dalje mu upute “za upotrebu” daje Sale.
“E al to je upravo moj problem. Malo bi bio s njom, malo bi bježao”, priznaje Krešo.
“Da, nema toga, to ti je jasno. Mjesec dana si kod nje, nema idem u Goricu na dva dana. S njom si i gotovo. Kad skuži da si se popravio možeš svoja prava na malo slobode tražiti nakon mjesec dana. Dotad, pleši po njenim notama i bit će dobro. Računaj i da će htjeti klince za 3, 4 godine. Ako se nije ostvarila u poslu htjet će se ostvarit kao majka – to ti tako ide”, istrese čitav manual opet Sale.
“Uh, nadam se da će ostvariti u poslu tak da Krešo može i dalje s nama pit!”, primijeti Dinko.
Krešu je istovremeno oduševljavalo da uz pravi pristup postoje neke šanse vrati djevojki, ali ga je i plašilo što sve treba za to poduzeti – sva ta vezivanja i obvezivanja od kojih je u jednom času i bio poludio i napravio sranje u vrlo pijanom stanju.
“Hej, hvala ti puno za vrijedne savjete, ali naprosto…ne znam…nisam joj se javio…možda bolje da ju pustim – neće se usrećit sa mnom…”, vagao je Krešo premda je u sebi znao da bi skočio od sreće da mu ova da i najmanji mig da joj je opet drag.
“A možda sam samo idiot…ne mogu skužit da li sam idiot al’ opet kak da skužim da li sam idiot ak’ sam idiot?”, Krešo je baljezgao dok je unezvjereno poluobučen zvjerinjao gore dolje po sparnoj svlačionici.
“Ma idiot si bez brige”, “pomogne” mu dilemu riješiti Dinko.
“A znaš što me ultra najviše rastužilo?, retorički će Krešo jer bujica iz njegovih usta nastavila bi i da ih nije zanimalo što.
“Kaj?”
“Kad sam jedno jutro uzeo pastu za zube i skužio da je njena. Stari to me dotuklo. Prao sam zube plačući ko kišna godina. Zube sam ispirao suzama.”
“Auu da, osjetio sam to stari, I see you…”
“Slikaj se s ovom malom u ružičastim tajicama. Ideš kakvo zategnuto dupence! Ovom kaj vježba na Orbitreku. Bivša bu te nazvala odmah! U biti kaj će ti bivša uz nju”, u zanosu će Dinko.
“Ma nije mi do ničeg”, isposnički spušta pogled Krešo.
“Uz taj pristup ne bu’š doš’o do ičeg”, kori ga sućutno Sale.
“A znam, daj idemo pliz”, Krešo povlači Dinka koji je skamenjen buljio u vježbačicu u ružičastim tajicama.
“Gle stari, nešto moraš poduzeti, inače niš”, potapša Krešu po ramenu Sale.
“Hm, a kaj ak’ je baš najbolji pristup da ne poduzme niš, da nju počne boljet i smetat zašto ju ne zove i preklinje da mu se vrati”, da bude frajer, ne!”,
“Joj daj prestanite više, grunut ću više od svih tih opcija. Što ako ništa od tog ne igra jer ona nikad neće progutat činjenicu da sam je prevario.”
Težina posljednjeg pitanja ostala je još dugo zvoniti u zraku i sva su trojica šutke ušla u auto…
