Probudio sam se u nepoznato doba dana i, poput netom izlegnutog mačića, poluslijepo odmjerio strop sobe koji se nemilosrdno okretao u krug. Dovraga, još jedan mamurni jutarnji vrtuljak. Pijanstvo dokazuje znanstvene tvrdnje da se, ako ne Zemlja, a ono barem soba vrti oko vlastite osi. Izvijajući se poput zmije u traženju položaja tijela u kojem mi je najmanje muka, samome sebi sam barem deset puta zaredom obećao da prestajem piti. Uvjerenje da možemo prestati s omiljenim nam porokom pojavljuje se obično nakon što smo se u njemu friško iznauživali do, doslovce, besvijesti. Čim se malo oporavimo od njegovih razornih nuspojava, kršimo dano si obećanje i krećemo u nastavak niza slatkih samoobmana. Svaki, pa i najmanji pokret tijela uzburkavao je krv koja je divlje pulsirala u sljepoočnicama. Ne smijem se pomicati. Možda bih si mogao malo skratiti muke tako da posjetim kupaonu, nad školjkom gurnem kažiprst do ždrijela i sačekam da kontrakcije krenu s isisavanjem sadržaja napaćenog želuca. Čim sam to pomislio u grlu se zaustavila paklena tekuća navala odozdo, bez upozorenja, samo što mi nije procurila niz gubicu. K’o lava što je stoljećima čekala da iz grotla vulkana prasne na svježem zraku, otrovni kiseliš iz moje utrobe odlučio je u velikom stilu izvesti svoju erupcijsku točku. Prevrćući se brže bolje na drugu stranu kreveta zapeo sam za nečije tijelo i pao na pod. Shvativši da nemam više šanse stići do kupaone instinktivno sam otvorio prvu ladicu na ormariću kraj kreveta i u nju sasuo par gorućih mlazova. Između kontrakcija začujem nepoznati glas čiji je vlasnik djevojka koju ne poznajem ili se barem ne sjećam da sam je upoznao. Umjesto odgovora počastio sam je s još jednim „Buuuuuuaaaa!!!“ nadolijevajući tekućinu u već ionako zavidno poplavljenu ladicu, poput opernog pjevača koji je malko zastranio u svojoj interpretaciji Rigoleta.
Nakon što sam malo došao k sebi i potrošio čitavu pastu za zube ne bi li uklonio tragove zločina nepoznato žensko tijelo privinulo se uz mene i zagrlilo me: „Mmm baš je bilo dobro sinoć“, rekla je mazno. „Ha? Što? Što je bilo dobro, tko si ti?“, odzvanjale su mi misli koje, naravno, nisam naglas podijelio s njom. Umjesto toga rekao sam „Aha, bila je jebeno“, u nevjerici pogledavajući tu djevojku čijeg se lika i djela od sinoć nikako nisam uspijevao prisjetiti. Bila je prava šteta što mi ništa od akcije vezane uz nju nije ostalo u sjećanju. „Da, doslovce jebeno“, odvratila je i nasmijala se. „Eni vej, kaj ćeš s ovom ladicom?“, priupitala me. „Neam pojma, brijem da ću je zafitiljit kroz prozor… „Isuse“, problijedio sam dodatno na već ionako blijedoj, izgužvanoj faci. „Kaj?“, priupitala me. „U toj ladici su mi ugovori s novim poslodavcem“. „Ček, ček, izrigo si se po radnom ugovoru?“, oči su joj veselo zaiskrile prije no što je ponovno prasnula u dugi smijeh, slatko prikrivajući lice dekicom. „Da, brijem da da“. Ona se kotrljala po tepihu uživajući što uživam u pogledu na njen osmijeh i polugolo tijelo.
Htio sam joj se obratiti po imenu, znajući da će joj biti drago što sam ga zapamtio unatoč pijanstvu, ali se nikako nisam mogao sjetiti kako se zove. Rečenice sam vješto tkao tako da joj ničime ne dam naslutiti da nit znam kako se zove, nit kako smo završili kod mene, nit kakve su bile naše tjelozbližujuće performanse. „Kak sam uopće mogao u tom stanju“, prolazilo mi je glavom dok je ona prepričavala zgode od sinoć koje su malo po malo vraćale film u moj totalno resetirani moždani sustav. „Morat ćemo ponoviti neke stvari, volio bi da budeš folder u mojoj memoriji“, i dalje sam razmišljao u kompjutorskim pojmovima dok je ona nastavljala s veselim prepričavanjima prošle noći. Redovno zaboravljam sve te tulume za sjećanje…
