U tom meni jako dragom mjestu zvanom Irish pub, za kojeg me (uh koje li patetike) vežu brojne uspomene, još sam do nedavno bio neizostavni inventar. Kad bi gazda na službenom formularu prijavljivao što sve u bircu postoji, osim naravno mušterija, na popisu bi uz barske stolove, stolce, pepeljare, sudoper, džuboks, zidanu peć, zidni bicikl i suncobran osvanulo i moje ime. Načelnik nadležne porezne uprave svaki bi put mrko pogledao u listu, ne mogavši se načuditi tom njenom dijelu za kojeg nikad nije čuo. Dugogodišnji je priznati stručnjak na tom području i ispod profesionalne časti bilo bi mu konzultirati mlađe kolege po tom pitanju. „Majsec? Bogamu, pa što je to? Jel to neki dio namještaja, kakva antikna lampa il možda oni rukohvati s lijeve i desne strane wc školjke, patentirani u Bavarskoj, pored kojih piše –držite se za rukohvate radi naglog bljuvanja, jer nije prilično da gospoda gura svoju glavu u školjku ma u kakvim okolnostima se našla. Nakon neuspješne internetske potrage u kojoj bi nailazio samo na Majsecov mlin, zagorskog moćnika Marcela Majseca i kolumne moje malenkosti, samo bi rezignirano udario žig na papir, odsutno se potpisao i otpuhnuo dim crvenog Mallbora, caklastim očima zagledan kroz prozor koji je nudio pogled na oronule sive fasade susjedne zgrade. Boja i stanje tih fasada podsjećali su ga na njegovo unutrašnje stanje koje je volio nazivati unutrašnje sranje. „O jebalo majku, moram otići do tog vražjeg puba da vidim što je to majsec“ naglas je, premda je bio sam u svom uredu, rekao načelnik koji ni sanjao nije da se radi samo o dobrohotnoj zajebanciji vlasnika birca. „Rekli ste nešto gospon Kunić?“, začuo se glas tajnice iz otvorenog interfona na njegovom radnom stilu. „Ništa Majda ništa, pričam na mobitel“, rekao je načelnik i nervozno stisnuo gumb pod kojim se zeleno svjetlo odmah pretvorilo u crveno.
Po završenom poslu porezni inspektor Kunić uputio se kući, pojeo tri prekjučerašnje knedle od šljiva prelivene vrhnjem, medom i orasima, da malo zasladi gorki život, pa se uputio u Irish pub. Ušao je neprimjetno, poput aveti, otmjenim pokretom odložio kaput i šešir na vješalicu i nenametljivo naručio jedan mali espresso. Za šankom smo već predsjedavali Kava i ja. „Kaj ćeš popit Maajs“, polu s voljom polu s nevoljom upitala me konobarica kojoj nikako nisam bio simpatičan, ali je zbog službene dužnosti to morala prikrivati. „Kavu“, odrezao sam kratko jer mi je, svjesnom njene antipatije prema meni, ispod dostojanstva bilo stvarati dojam kako bih želio komunicirati s njom i time riskirati njeno naslađivanje mojom frustracijom zbog njenih suzdržanih, službenih odgovora. „Može stižee“, rekla je otegnuto kao da ju čeka penjanje na Himalaju, a ne stiskanje tamo neke tipke na aparatu. „E i ja bi jednu kavu“, dobacuje joj Kava koji je pred sobom već naredao dvije prazne pivske boce. „Jednu kavu za Kavu“, dobacio sam jer mi je fora zvučalo, a i da Kavi dam do znanja da sam raspoložen za druženje. “ Jedinoo, dodao sam (sam se sebi gadeći što sam zarazu otezanja pokupio od konobarice koja me ne voli), kaj se nećeš usrat ak na tolke pive sad mazneš i kavu?“. „Ma nema veze, jesam seronja il nisam!“, ispalio je, a ja sam se nasmijao i prdnuo u isto vrijeme, s tim da je prdac bio glasniji, pa smo odmah imali nešto novo za smijanje jer zvuk prdca veseli dečke koji pijeju. U prazni pub polako su nadirali ljudi. Inspektor Kunić je opazio da me Kava oslovljava s Majs pa je naćulio svoje porezne uši. Odlučio sam oponašati Kavu, samo obratno, pa sam nakon kave naručio pivu. „Za seronje“, nazdravio sam. „Za seronje“, odzdravi mi Kava. Zatim se ustao sa stolca, ubacio mrkog medvjeda u džuboks i brzinski odabrao tri pjesme koje si često pušta. Za to vrijeme naglas sam mantrao: „Džuboks, džu boks, pa to u slobodnom prijevodu znači židovska kutija, kuš kak prikladno ime za kutiju u koju se bespovratno ubacuju pare. „I više nego židovska kutija!“, potvrdi Kava s desnim kažiprstom u zraku. „Kuš, da nema te kutije ne bi uopće toliko pio“, nastavi on. „Ha?“, pitao sam zbunjeno. „Kuš, tolko love zdrmam u nju dok maznem pivu da mi je onda bed kaj sam više love potrošio na džuboks nego na pijaču“. „Pa onda moraš nastavit pit da malo popraviš taj omjer u korist alkohola?“ upitah ga cereći se. „Je pa da!“, kaže Kava i fakinski se nasmije. Pub je već bio pristojno popunjen. Tiho su i sramežljivo žuborile riječi gostiju što je bio očit znak da su svi još trijezni. Prva Kavina pjesma s džuboksa je završila što je značilo da slijedi par sekundi tišine dok ne započne sljedeća. Nesvjestan da će se moje riječi taman poklopiti s nastupajućom tišinom dreknuo sam: „Na kraju sam ipak spavao s frendom!“, odgovarajući Kavi na pitanje s kim sam dijelio sobu apartmana na moru. Cijeli se pub okrenuo jer je moja rečenica, izvučena iz konteksta, zazvučala poprilično pederski. Kava je primijetio da su sve uši uprte u nas, uključujući i one porezne načelnika Kunića i domišljato me priupitao: „I, jel’ bio nježan prema tebi?“ Za vrijeme sviranja sljedeće pjesme cijeli se pub cerio na račun mojeg nehotičnog pederluka. „E mogli bi sad svaki put ovo napravit u pauzi između pjesama, vidiš da smo digli atmosferu“, predložio sam Kavi. „Ajde može“, odgovori on spremno jer baš kao ni ja nije imao ništa pametnije za raditi. Napeti ko puške jedva smo dočekali kraj pjesme. „E Kava kak tvoji hemeroidi?!“, bubnuo sam glasno da budem siguran da su me svi čuli. „Dobro, dobro, a kak tvoje gljivice Majsec?!“, kontrirao mi je odmah, a ženskica do nas se zagrcnula i ispljunula guc pive svojoj frendici u krilo. Ova ju je u prvi mah htjela poslati u rodno mjesto, ali je i sama bila dovoljno dobro raspoložena da to ipak ne učini. Kad je i sljedeća pjesma završavala osjetili smo da čitavo mjesto čeka našu novu dosjetku: „Kaj Kava, čujem da si prošlu nedjelju gol slušao misu? „Ma kaj slušao, vodio!“, veli on u prasne u smijeh s većinom prisutnih.
Jedino je porezni inspektor Kunić smrknut sjedio u kutu i upisivao bilješke u mobitel: Majsec nije dio uobičajene opreme lokala Irish pub. Ne znam zašto je stavljen na popis. To, odnosno on, očito nije stvar. Čut će me još gazda ovog mjesta kad mu zapaprim kaznu, mamicu mu komedijašku!
Ustao je, izvadio deset kuna, mirno sačekao da mu konobarica vrati sitniš i na izlasku s gađenjem pogledao u mene, svoju zagonetku od koje je očekivao znatno više. Čim je izašao završila je i treća pjesma. Kava je započeo igrokaz koji smo unaprijed dogovorili, uvjereni da to „publika“ od nas sad već željno iščekuje, nešto ko bis: „Stari, mislim da sam se usro u gaće!“ „Kaj sam ti reko da ne miješaš pivu i kavu“. Mala plava koja mi se inače jako dopada okrenula se i razdragano dobacila: „E koje ste vi budale“. Nikad mi milije nije sjelo da me netko budaletinom zove…
