Iza debelih tamnoplavih oblaka jutarnje je sunce sramežljivo podizalo svoje rumene obraze. Tih par sekundi divljenja ljepoti horizonta čovjeku katkad može spasiti dan. Pogled brzo spuštam na unutrašnjost auta i maloprijašnji meditativni ugođaj iščezava poput zadnjih tragova noći na nebu. Još nedovoljno probuđen bacio sam se na suvozačko mjesto kao da sam paket kojeg ću na posao poslati poštom. Činjenica da moram ići raditi godila mi je poput pomisli da ničim naoružan uđem u kavez s gladnim lavovima. Na nezaustavljivoj tvorničkoj traci mojih misli pojavilo se pitanje: „Dokle još moram trpjeti taj umobolni žrvanj svog posla – tog legalnog dušokradice i mozgojeda?“. Kako je moguće da me plaćaju za taj svakodnevni repetitivni, isprazni kretenluk? Plaćeni smo za poslušnost, ne za slobodnu kreaciju. Samo još malo, da skupim nešto para pa ću se ohrabriti i napustiti sve. Da, da, sutra je oduvijek bio taj dan kada konačno postajem dovoljno jak da započnem igru po svojim pravilima. Možda bi dostojanstvenije bilo umrijeti od gladi, relativno sretan, ispunjen i naspavan, nego moći si priuštiti hranu – depresivan, nezadovoljan i neispavan.
Iz zatvorene unutrašnjosti auta nijemo sam promatrao kako majka s prednjeg stakla uklanja dokaze mrzle noći. Susjed iz prizemlja – vječno budni motritelj parkirališnih aktualnosti i općenito vrsni poznavaoc događanja u zgradi i oko nje, promatrao me s neskrivenim izrazom gnušanja na svom okruglom licu. Mogao sam nazrijeti o čemu razmišlja taj neslužbeni KGB –ev špijun našeg ulaza: „Kako se ti, mladić u najboljim godinama, možeš grijati u autu dok ti rođena majka struže mraz sa stakla? Zar nemaš stida? Što si umišljaš tko si ti, princ?“ „E pa prvo, odgovaram mu u tom naizgled nepostojećem dijalogu, stara zna da sam sinoć tj. jutros legao u tri, a digao se u pol sedam. Ovo je akt njene samilosti, a ne bolesna posljedica lošeg odgoja. I samo da znaš, ne grijem se baš. U autu je još uvijek prilično hladno jer nam uređaj za grijanje radi po principu – sporo ali nedostižno. Ledeni dah noći na odlasku gnjavio je svojim prisustvom, poput zaljubljenog ljubomorka koji do krajnjih granica odgađa fizički rastanak s djevojkom koja ga upravo ostavlja“.
Premda sam, unatoč kroničnoj neispavanosti, htio pomoći majci, nisam to mogao učiniti jer je jača bila potreba da postupim baš suprotno očekivanjima mrskog mi susjeda – vizualnog parazita. Isto što je niska temperatura činila staklima on je činio mojoj namjeri da izađem iz auta i pridružim se staroj u struganju.
Konačno smo krenuli i izašli iz vidokruga susjeda s kojim vodim nijeme privatne ratove koje povijest neće zabilježiti. Kad smo prošli prvi zavoj zagledao sam se u majčin profil, najednom lišen uobičajenog doživljaja osobe koja je moja majka. Samo nakratko nisam je gledao očima sina već nekog potpunog neznanca. Bila je ozbiljna, dotjerana poslovna žena s nikad do kraja ugašenom djevojčicom u sebi. Na zadnjem sjedištu bile su njene stare izlizane tenisice koje voli obući u uredu kad ne mora paziti na službeni dress code. Ovako odbačene, priproste, same i van uporabnog konteksta te tenisice su me iznutra rasturale. Predmet kojeg vežemo uz nekog nama bliskog katkad stvarne osjećaje prema toj osobi pobuđuje znatno lakše no što bi to učinila njena fizička prisutnost. U majčinim tenisicama kao da je nevidljivo uskladištena njena suština, duh koji nenametljivo podsjeća koliko mi ona uistinu znači. Za razliku od stvarne osobe koja i najmanjim krivim gestom brzo briše 
našu idealiziranu očaranost njome, predmeti mogu vječno u nama stvarati nečiju najljepšu sliku. Kao da je u njih ugrađeno i naše sjećanje na sve ono lijepo što smo nekome htjeli izreći, ali se iz bezbroj razloga to nismo usudili, a ni pronašli riječi koje ne bi oskvrnule osjećaj kojeg žele opisati. Ne samo to, te iznošene tenisice podsjećale su na našu bezgraničnu krhkost skrivenu iza krute fasade, nezaštićenost, materijalnu sigurnost koja tako lako može prijeći u svoju suprotnost, na nemilosrdnu prolaznost svega uz što smo najdublje vezani. Plimni val tuge prelijevao mi se preko srca.
Nisam to mogao više podnositi, morao sam se žurno prebaciti u neko novo stanje, veselije ili bar oslobođeno emocija. Paf – trostruki salto u najnovijeg sebe. Potpuni zaokret, preusmjeravanje energije na novu temu – smišljanje igre kojoj je smijeh jedina svrha. Stali smo na semaforu. Oko nas nakrcani auti iz kojih dopire miris alarmom prekinutih snova. Napada me snažna potreba za razbijanjem te uspavane monotonije, za ekscesom, želim napraviti pozornicu ni iz čega. Pričat će o ovom na svojoj prvoj kavi. Krećem bez zadrške i oklijevanja – Pljas Pljas Pljas!, po zraku, nadomak majčinog desnog obraza, simuliram da joj dijelim šamarelice – i to u brzim nizovima – pljas pljas!!, lijeva desna, lijeva desna, kao po naredbi podivljalog vojskovođe. Jer ona to zaslužuje, jer ona to zaslužuje! Svom unesenom u igrokaz, prebacujem na srpsko-hrvatski : „Dobi’ćeš ti bre, ne uživam u tom al’ šta ću kad znam da ti to voliš, voliš kad te pred svima bijem!“. Zabavnije je uz srpski naglasak, sve postaje manje osobno i znatno je veća šansa da će ono što bi inače izazvalo ljutnju i otpor biti prihvaćeno kao dobra zajebancija. Bio sam, srećom, u pravu. Pokrete agresije i zlostavljanja stara je doživjela kao moju dobrohotnu zaigranost. Vozač plavog passata lijevo od nas razrogačio je oči, još malo pa će mu iskočit iz duplji, držeći se na oprugama – kao u crtićima. Nagon ga tjera da izađe iz auta i trgne me za kragnu, a razum mu govori da ostane u autu i gleda svoja posla. Odluku mu olakšava zeleno svjetlo na semaforu. Stara je, vidjevši njegovu reakciju, „oboljela“ od smjehovne paralize i bori se s prebacivanjem u prvu brzinu, dok ja i dalje glumim da ju pljaskam – ovog puta jer ju šatro opominjem da se uozbilji i izvoli više krenuti jer auti iza nas nervozno trube. Susjedni vozači u s nevjericom promatraju što se to dovraga događa u našem autu. Misle da prisustvuju eskalaciji obiteljskog nasilja. Svi nas brže bolje pretiču. Što dalje od luđaka! Vjerojatno pretjerujem u uvjerenju da su svi vidjeli predstavu, al’ što mogu kad su mi iluzije zabavnije od realnosti.
„Daj budalo – ti nisi normalan!“. „Ti stvarno nisi normalan!“, stara mantrički i kroz suze ponavlja kroz mješavinu smijeha i roditeljskog prijekora koji je tu samo da još više potpali uživanciju u svemu ovome. Ja dodatno uživam jer vidim da i ona uživa. „Nisi normalan…“, kaže još jednom, valjda da utvrdimo gradivo i da se ne izgubi nit razdraganog ludila. „Nisam se ni hvalio da jesam“, izgovaram dok s bolom primjećujem kako ekstatični zanos ipak postupno jenjava kako se radno mjesto približava…
