Jesen je tiho, ali odvažno, prošetala gradom
Korakom tajanstvene smrti što zagasito blista
Oslabila srce sunca i s trona svrgnula ljeto
Suzama neba, sve prirode žutom bojom kista
Tiši su razgovori i sve plahovitije se zbiva,
Jutarnjom izmaglicom dime se lijene, pospane rijeke,
Pogled sve češće u daleku prošlost seže,
Po dvorištima djeca skaču u lišća palog postelje meke
S ulica i parkova ljudi se povlače u pećine svoje
U radijatore pušta se voda, izvlači dodatna deka,
Tlom šume kesten vlada, jabuke zriju već premudre
Oblaci, tamni teškaši, sve češće dojedre izdaleka
I kopne bjesovi, sjetni mir preuzima žezlo
Strast je još tu, al’ sijede kose, sporija i poluprazna
Kao da emocija određuje sve oseke i plime
Mjena doba što je nekom nagrada, a nekom kazna
Usporava jurnjava za nepotrebnim stvarima
Nabujala tišina noći prati nas u sve ranije snove
Iz tople gnjileži kraj ceste slatki vonj se širi
U zemlju smrt se bilja sije da iscvate živote nove
Pripitomljen duh predajem hirovitom vjetru
Sudbine, da mu avatara (mene) sveudilj raznosi
U tom je, čini se, tajna uživanja u panorami
Čak i onda kad mi se prizor s očekivanjima kosi
I doći će unutrašnja klanja, neprospavane noći
Ta slutnja zla već priziva tu vječnu ravnotežu
Al’ sve dok traje divno je kad jesen svuda plete
Svoje čarobne smrti, utješnu, nevidljivu mrežu…
