…Nakon podnevne dremke u iznajmljenom apartmanu smještenom u centru jednog dalmatinskog gradića Nataša i ja odlučimo preko ceste sići u obližnji beach bar. Ulazimo i prvo što nam konobarica kaže je: ”Nema više sladoleda”. Teško je za opisati koliko je nas, isključivo željne alkoholnog pića, ta činjenica pogodila.
Sjedamo za stol klimav poput zubala boksača koji je s Mike Tyson-om izdržao 12 rundi. Već zamišljam kako ću od treskanja stola dobiti morsku bolest, a da mora nisam niti vidio. Konobarica pita:
– Što ćemo? (preko one stvari i osorno kao da smo neprijateljska vojska koja se došla bez računa počastiti u maločas okupiranu birtiju)
– Kažem – bevandu.
– Crnu ili svijetlu?
– Crnu.
– Točenu ili u boci?
– Točenu!, kažem i zažalim što nisam rekao u boci jer me baš zanima kako to poslužuju.
– Karlovačko ili Tuborg?
– Naručio sam bevandu!
– Aha, da.
– Imate li gin tonik?, uključuje se u ovu nezaboravnu igru odabira pića i Nataša
– Imamo.
– Rezignirano kažem – donesite nam onda dva gina i jedan tonik.
– Nemamo u boci, samo točeno.
– Što od to dvoje točno smatrate točenim, gin ili tonic?
– Aha pardon, mislila sam da ste sladoled naručili.
– Mlada damo jel vam dobro?
– Nema sladoleda, rekla sam vam odmah, iz ustiju izlije nemušto opravdanje – valjda da sama pred sobom prikrije nesuvislost i smušenost jer ta mora da već uviđa kako nema šanse nas dvoje obmanuti kako zna o čemu priča. Jedino u što pritom nismo sigurni je da li se gospodična najela halucinogena, je li pogubljena od vrućine, blago retardirana ili nas namjerno zajebava. Što god bio razlog nismo našli prevelikog smisla ulaziti u daljnju raspravu. Pazite, u raspravu spram nečeg što u normalnim situacijama ne bi doprlo ni do statusa kratkog dijaloga, a kamoli rasprave – doduše bez ikakvog smisla, ali ipak rasprave…
…I radi tako ona nama gin tonik i ‘ladno grabi led šapom ko da je ugostiteljski bonton učila od ličkog medvjeda. Nataša mi prišapne da to ona ne neće pit.
– Hoćeš da sjednemo negdje drugdje?, pitam ju.
– Neću, hoću tu popit piće gdje smo sjeli. Prestani se stalno izvlačit i ić linijom manjeg otpora. Izvoli joj reci da nam donese gin tonic s ledom kojeg nije prethodno grabila svojom golom ručerdom ćevaparom.
– Ali neda mi se s njom natezat. Vidiš da je luda.
– Znaš šta. Izvoli joj reci. Budi zaboga jednom muško!
– Budi muško, posprdno procijedim, s gađenjem gledajući na stranu, hineći da nisam osjetio bolnu žaoku svoje drage jer se ona mene kao takvog niti ne (do)tiče.
– Miljenko, nemoj da ti scenu sad napravim.
– Pa dobro o čem ti pričaš?!, glasno ću, nakon čeg se ogledam oko sebe u želji da nisam privukao pažnju prisutnih gostiju pa nastavim u nešto mirnijem i tišem tonu.
– Jesam ja kriv kaj je ova glupa ko kur..?
– Miljenko, ne zanimaju me stalno tvoji izgovori. Izvoli se jednom u životu izborit za sebe i ne sramotit me! Postavi se!
– Jednom u životu? Jednom u životu?! Kaj ti znaš kaj sam ja sve prošo i za kaj sam se sve izborio. Nemaš ti pojma tko sam ja!, zaskvičim ko ranjeni odojak, a Nataša mi zada završni udarac.
– Znam ja dobro tko si ti. Papak koji pred svakim savija kičmu. Katkad se pitam imaš li ju uopće.
– Šta jel imam uopće?
– Pa kičmu.
U meni provrije krv. Htio bi svim silama dokazati ženi da sam alfa mužjak, a ne uplašeni dječarac kakvim me smatram. Problem je što duboko u sebi znam da je u pravu, a muški mi ponos ne dopušta da se s njome u tom složim.
Razapet između dvije dokazane luđakinje, odlučim pojesti govno i tiho i ciljajući kompromisno rješenje najponiznije što sam mogao kažem, da ne radim scenu jer mi je neugodno, plaho zaustim:
– Molili bi vas samo ako bi nam donijeli to isto ponovo – ali bez leda, predomislili smo se.
Konobarica telećim pogledom zuri u već servirana pića.
– Platit ću i ovo s ledom što ste donijeli, samo donesite bez leda isto.
– Hoćete s doljevom?
– Što je doljev?, naivno i glupo očekujem precizan odgovor.
– Doljev je 5 kn, ako dolijem bit će manje hladno (očito misli da je problem u preniskoj temperaturi pića, a ne u neprovjerenoj dezinficiranosti njenih ruku).
– Ali nema mjesta za taj vaš doljev, zar ne vidite da je natočeno do vrha, bogamu!?
– Otpijte malo šta. Neš ti problem – lakonski će i lijeno.
– Nataša me gleda pogledom razjarenog, gladnog, aristokratskog tigra koji želi da ja umjesto njega zaskočim i rastrgam lovinu – jer on(a) naprosto po pravu svoje krvne linije zaslužuje ne obavljati prljavi dio posla.
– Što to radiš?! Jesam ja rekla da joj kažeš da nam donese s ledom, ali ne grabljenog rukom? Dobro koliki ti mekušac možeš biti?! Nemaš muda suprotstaviti se niti jednoj običnoj ženi, k tome još konobarici koja ti se ionako neće suprotstaviti jer to ne smije na radnom mjestu.
– Naginjem se preko stola i prorežim:
– Nemam joj se potrebu suprotstavljat’. Ja sam došao na odmor – ne na boks meč. Prostreljujem pogledom u iznenadnom napadu snage i odlučnosti.
– Dat ću ja tebi odmor! Izvoli ustani i reci joj da hoću s ledom. Odmah! I da nisi pomislio da joj platiš prvo piće. Samo preko mene mrtve ćeš joj to platiti.”, zareži i moja draga a desni očnjak joj se pritom zacakli na zraci sunca što se probila ispod suncobrana.
– Pa što ti njoj lijepo to sve sama ne kažeš, ha?, puca mi već lagano film.
– Miljenko, jel se ti to meni opireš?
– Da, opirem se!, opirem se i ujedno već unaprijed žalim zbog te odluke.
– Miljenko, neće biti hopa cupa do kraja godišnjeg, hladno me sreže i ispravi prste desne ruke ekspertno odmjeravajući svježe lakirane nokte.
– Baš me briga, imam pornhub – ponešto poražen, ponešto samodostatno prozborim.
– Miljenko, što smo pričali o tvom masturbiranju!?, zaurla Nataša, a cijela birtija to čuje jer je taman muzika stala kad je to rekla. Nespretna konobarica je, naime, uspjela nehotice zvučnik iz struje isključit dok je radila nesvakidašnje kompleksnu radnju poslovično neizvjesnog ishoda, zvanu miješanje gina i tonica.
– Dobro, što sam ja – tvoj sin tinejđer ili muž?!, bunim se.
– Miljenko, ne suprotstavljaj mi se! Niti na to imaš pravo niti si u pravu!, zasikće i prekriži ruke pritom. Znak da sam sad stvarno najebo ako nešto ne poduzmem u smjeru udovoljavanja njenom zahtjevu.
Konobarica i ostatak birtije pogledavaju čudnjikavo u našem pravcu. Meni neugodno da bi najradije pod zemljom nestao – zauvijek.
Naša smjerna poslužiteljica prilazi stolu. Klapa – stoti put. Hladno i odsutno:
– Hoćete ipak pivo? Nestalo nam tonica. Stiže tek sutra ujutro.
– Ali pivo nisam naručio ni u jednom trenutku!, istresem se na nju. Nataši se po prvi put pojavi naznaka smješka na namrštenom bitch-i licu.
– Slušaj me mala, izvoli nam donesi gin tonic s ledom kojeg ovaj put nećeš trpat tim svojim ćevapima u čaše! Nemaš tonica?! Ne zanima me, izmisli ga i požuri više! Bržeee!, dreknem iz sveg grla. Oči prisutnih usidrene na meni.
Nataši se bujne grudi stanu brzo nadimati. Nju jednostavno pali nasilništvo i tu nema pomoći. Doduše ne znam što ju je onda na meni mekušcu privuklo, al ajde – valjda zato što imam dovoljno para da ju uzdržavam.
– Znači tako sam se sad napalila Miljenko. Da budem iskrena nisam vjerovala da si za to još sposoban. Idemo gore u apartman! Brže dok se nisam predomislila!, grabi torbicu i već grabi van otmjenim, odlučnim korakom. Guzovi joj pritom zamamno zanjišu lijevo desno – kao da namjerno hipnotiziraju.
Zamišljam da joj u facu saspem sve što ju ide, ali bolje da iskoristim priliku jer tko zna kad će opet i da li će uopće biti raspoložena. Uostalom ona ima vlast nad mojim penisom, takvu da kad osjetim da ga želi nema te sile na svijetu koja bi me spriječila da joj ga isporučim.
Stavljam konobarici 100 kuna na šank – još joj i raspoloženo namigujem. Jebe mi se što nije zaslužila trinđu – ispričavam se da moramo žurno ići jer da je nešto nenadano iskrslo. Dok se probijam kroz ne baš razmaknute stolove jarbol mi probija kupaće. Guram šape u džepove da prikrijem erekciju pred ostatkom gostiju među kojima ima i djece.
– To je zato što nemamo sladoleda, sto posto, čujem kako konobarica nevješto (jer ta ništa očito ne radi vješto) šapće nekom besprizorniku duge masne kose, očito stalnom, gostu.
– Što, zato mu je dignut?, čujem kako masnokosni prokomentira…
