Štovano čitateljstvo. Katkad smo svjedoci određenih pojava koje se opiru racionalnom objašnjenju. Zagonetni fenomeni nižu se jedan za drugim i svojom začudnošću neodoljivo plijene našu pažnju. Na toj tekućoj traci neobjašnjivih misterija pojavio se i ovaj slučaj koji će u vama pobuditi sve ono što u čovjeku biva pobuđeno kad mu više ništa nije jasno, kad više ništa nije onako kao što se čini. Samo danas i ovdje – na rubu mogućeg – baš kao da mu je materinji jezik, na tečnom će hrvatskom prozboriti jedan tapir – Tapirus terrestris. Psovke izbjegava jer mu, kako ističe, škode probavi. Prije no što utažite svoju znatiželju čitanjem ovog nadnaravnog intervjua, dopustite da s ponosom izjavim: „Dame i gospodo, čuda se događaju“.
– Gospodine Tapir, recite, kako ste?
– Evo, ide.
-Kako je uopće moguće da razgovaram s jednim tapirom?
– Kao mala beba ostao sam bez roditelja. Živjeli smo u Zagrebačkom zoološkom vrtu. Slabo su nas hranili pa su roditelji bili prisiljeni krišom uzimati hranu iz susjednog dvorišta. Presudio im je stampedo razjarenih slonova koji su se osvećivali za ukradeni kikiriki. Udomila me jedna obitelj iz Bušeševca koja se od početka prema meni ponašala kao da sam čovjek. Igrom sudbine moj surogat otac bio je logoped pa mu je od početka bio veliki izazov poučiti me govoru. Jeo sam s njima za stolom, kartao belu, molio krunicu, išao na zabave u vatrogasne domove, razbijao čaše i ganjao suseljanke. Upravo pohađam 5. razred srednje škole za medicinskog tehničara, a spremam se ići i na fakultet.
– Koji?
– Bogoslovni. Dosta sam religiozan.
– Ne mislite li da će ljudima biti pomalo čudnovato pohoditi nedjeljnu misu koju vodi tapir? Neće li se osjećati prevareni nakon što ispovjede svoje grijehe jednom papkaru?
– U pravu ste. Neće biti lako. No, čovjek se na sve brzo navikne. Nekima će možda biti i lakše otvoriti dušu preda mnom nego pred drugim ljudskim bićem. Mir s tobom.
– Navijeke. Nego recite kako vas prihvaćaju vaši prijatelji iz školskih klupa? Zadirkuju li vas zato što ne pripadate istoj vrsti kao i oni?
– Bilo je par nacionalistički obojenih napada. Omanja skupina učenika znala me dočekivati poslije nastave u parku blizu škole. Nije im toliko smetalo što sam tapir. Urlali su na mene da sam četnik i tukli me po stražnjim nogama jer na njima pokazujem tri prsta. Nakon što sam dobio hrvatsko državljanstvo pustili su me na miru.
– Ako nije neumjesno pitati, kako vaš sexualni život?
– Evo, gura se.
– Životinjo jedna!
– Ko mene kamenom, ja njega kruhom.
– Ovdje mi je dao ostatak svog đačkog sendviča pa smo nakratko prekinuli razgovor dok vaš reporter nije smazao slasni spoj peciva, šunke, sira, majoneze i krastavaca. Mljac, mljac!..
– Poznato je da su tapiri izuzetno skočni i eksplozivni. Održavate li svoju tjelesnu formu?
– Mislim da ste tapire zamijenili s klokanima. Tapir je eksplozivan samo dok jogira kroz minsko polje. Inače, tapiri su odlični plivači s neviđenim kapacitetom pluća. Osobno bez problema po dužini preronim Veliko Čiče na dah, zatim na rukama – pardon prednjim nogama – hodam do Bušeševca, napravim tristo sklekova bez korištenja prednjih papaka, pa odbicikliram do vrha Sljemena odakle se paraglajderom vraćam kući gdje me čeka zadaća iz biologije.
– Sve to u istom dahu? Pa vi ste čudo prirode!
– Ne, ne, vi ste čudo od novinara hmmm hmmmm!
– ..Volite li muziku?
– Da, obožavam. Rado slušam rock grupe: Arctic Monkeys, Animals, Pekinška patka, VIS Životinje, Kojoti, Termiti, Tame Impala, Beatles…
– Svjesni ste da u svim tim bendovima sviraju ljudi, a ne životinje?
– Je.ote što si pametan!
– Hej, hej, lakše malo, kakav je to riječnik? Ne doliči to budućem božjem čovjeku.
– Gle, dosta mi je i tebe i tvojih udaraca ispod pojasa.
– Kak te mogu lupit ispod pojasa kad si vodoravan, a ne okomit?
– Joj daj eee.! Koja glupa fora! Imam ja i pametnijeg posla nego razgovarati s provokatorom poput tebe.
– Da? A kojeg?
– Moram narašpati kopita prije spavanja da se samo-ne-ozlijedim. Dosta nemirno spavam i ritam se poput konja.
– Spavati? Pa sad je 8 ujutro pobogu! Zar ne moraš uskoro u školu na prvi sat?
– Mi tapiri spavamo danju, a budni smo noću. Tada krećemo u potragu za hranom. Zato i pohađam večernju školu. Zbog prirodno drukčijeg bioritma roditelji mi nemaju pravo vremenski ograničavati izlaske. Tu sam u velikoj prednosti u odnosu na svoje vršnjake.
– Opa, noćna ptičica prerušena u tapira. Kad bolje razmislim, pa ti živiš ko vampir čovječe! Pardon, tapirče! Što, Sunce bi te spržilo da sad pomoliš surlicu van, ha?
– Ti si jedan mućki provokator Frikče.
– Bolje i to nego pseudo-tapir koji je zapravo vampir.
– To si ti reko. Nego, aj daj neko pametno pitanje prije no što napustim ovaj besmisleni intervju.
– Kolko je korijen iz 64?
– Osam.
– Nos ti posran!
– Ja imam surlicu, budalo!
– Stavim ti ga malo!
– Isuse, zadavit ću te debilu!!
– To ti nije u kršćanskom stilu.
Daj kaj se odmah pjeniš? Pa kaj se sad ne osjećaš bolje, kad si mi u facu sasuo sve kaj me ide? Ajde, ajde, čim po cijele noći bulazniš okolo, siguran sam da nisi nikakvo nevinašce. Dapače, ti si prava baraba, vidim ja to!
-Nije istina! U razredu mi nisu bezveze dali nadimak Dobriša Cesarić. Đubrad poput tebe me pretvara u nešto što nisam – u monstruma. S dobronamjernim i lijepo odgojenim ljudima sam fin, uglađen i civiliziran. Duša od tapira.
– „Da je duša od tapira“ Znaš onu pjesmu od Joleta? A joj pardon, zaboravio sam. Ti ne slušaš izvođače koji nemaju nešto životinjsko u svome imenu.
– Hm, hm, pa ja zapravo volim Joleta.
– Da, kak to? Iznimka koja potvrđuje pravilo?
– Ma jok. Pa kaj ti ne znaš da je njegovo pravo ime Joško Čagalj?
– Ma ajde? Nisam imao pojma. 1:0 za tebe.
– To je to, moje dragocjeno vrijeme je isteklo. Ako želiš dat ću ti još autogram i odo ja na zasluženi spavanac (zijev).
– Daj kaj si ti zabrijavaš? Da si neka diva?
– Nos ti u mom dupetu pliva.
– Krasno! Pa jel to primjer djeci i mladima? Kakav ćeš ti to božji sluga bit?
– Gle, nos ti se opet zabio u moju rit!
– Đizus, poslije ovog ću morat pit!
– Alkoholičaru!
– Bolje i to nego bit krvožedni tapir!
– Ajde više mir! Nego, zaboravio sam ti reć, pozdravio te Dimitrije.
– Koji Dimitrije?
– Koji te prvo sporije, pa sve hitrije.
p.m.s. (post Majsecov scriptum) Nemojte provocirati tapire. Izrazito su osvetoljubivi i pritom ubojito domišljati. Do čitanja.
Piše: Zlatko Majsec
