F: “Što najviše volite raditi u životu?”
L: “Ne volim raditi.”
(otac dobacuje iz kuhinje kako L ne voli ni radijator jer počinje s “rad”, odbija slušati radio, koncept radara ne može ni smisliti, a pati i od jake alergije na radić)
F: “Jeste li ikad u životu bili zaposleni?”
L: “Jesam.”
F: “I, što ste radili?”
L: “Ništa.”
F: “Shvaćam. Mora da je bilo vezano uz politiku?”
L: “Bingo. Politički je posao najbolji za lijenčine i neznalice. Zato se i toliko ljudi gura u to. Doduše, ja se nisam gurao.
F: “Zašto?”
L: “Neda mi se.”
F: “Koju ste funkciju obnašali?”
L:”Onu zamjenika.”
F: “Koga ste mijenjali?”
L: “Zamjenika.”
F: “Bili ste zamjena zamjeniku?!”
L: “Pa da. Što da se šef i zamjenik razbole u istom času – tko onda preuzima vodstvo? Ja!”
F: “Pa jesu li se ikad istovremeno razboljeli?”
L: “Nisu.”
F: “Hm hm, zvuči ko nadasve odgovoran posao. A što ste radili čekajući da zamjenite zamjenika?”
L: “Pa… ništa…”
F: “Dakle postojali ste tamo na teret poreznih obveznika?”
L: “Zvuči ružno kad to tako kažete. Znate li vi što znači svaki dan postojati negdje protiv svoje volje. Zamislite samo koliko sam toga, bivajući na poslu, propustio ne raditi kod kuće.”
F: “Nastavite misao: “Rad oslobađa, a nerad…”
L: “A nerad oslobađa od rada tako da je to duplo oslobođenje – bog ga blagoslovio.”
F: “O, vi ste vjernik? Znate li da je lijenost smrtni grijeh?”
L: “Nisam ni vjernik ni nevjernik. Oboje umara. Smrtnih grijeha je toliko da čovjek pred bogom očito nema šanse ispasti čist. Ne zamaram dušu onostranim stvarima.
F: “Koliko vidim ni ovostranim se previše ne zamarate?”
L: “Paaa ne. Čemu? Samo laganini.”
F: “Kao profesionalni neradnik možete li mi reći što je bolje – fotelja ili kauč?”
L: “Kauč – na njemu moš i sjedit i ležat – a na fotelji samo sjedit – to zna bit naporno. Izbjegavam svaki napor.”
F: “Pa vi ćete živjeti 100 godina!”
L: “Nadam se da neću. Živote robijo.”
F: “Baš je vaš život robija. Što vam fali? Roditelji skrbe za vas. Izležavate se po cijele dane. Vi ste svojim stilom života najbliže materničnom raju fetusa što sam ikad vidio da se netko približio.”
L: “Dajte molim vas. Tko je još vidio živjeti tako dugo. Najradije bi s roditeljima skupa otišao na onaj svijet – kad kucne njihov čas. Tko će me služit kad oni odu? Hajde recite – Tko?! To je tako stresno. Vidite, ja živim u paklu tog nelagodnog iščekivanja. Lijenost je težak križ. Majko gdje je taj kolač?!…Posluga se dosta pokvarila u zadnje vrijeme.”
F: “Da. Uh. Grozno. Ne mogu ni zamisliti to mučenje kojem ste izvrgnuti.”
L: “Da. Pakleni je ražanj sunčanje u hladu spram mojih muka. Drago mi je da me razumijete.”
F: “Što radite, pardon što ne radite tj. …ne znam ni sam kako pravilno postaviti ovo pitanje…kako reagirate kad ne radi Netflix?
L: “Pizdim. Što drugo.”
F: ” Kako to izgleda kad vi popizdite?”
L: “Ja nikad ne pizdim.”
F: “Ali sad ste rekli…zaboravite…kako vaš ljubavni život?”
L: “Ah ne pitajte. Nikako! Danas nema djevojaka koje bi sa simpatijom popratile moj stupanj pasivnosti. One bi stalno nešto. Sad bi putovale, sad bi izlazak, sad bi šoping, sad bi se mazile, sad bi tračale, sad ovo sad ono…non stop nešto…pakleni vrtuljak – nema s njima mira ni sekunde. Znate što, radije bi se pošteno zaposlio nego imao djevojku!”
F: Nda…Jeste li vi djevac?”
L: “Nisam. Znate, i meni se katkad omakne pa odradim neke stvari. Srećom, ova moja nije htjela dvaput.”
Obojici se tu otme uzdah olakšanja uz topli pogled međusobnog razumijevanja, brojnim razlikama unatoč.
F: “Molim vas ako biste bili ljubazni našim čitateljima otkriti 3 svoja najveća trijumfa lijenosti.”
L: “Jednom sam prilikom 3 tjedna ostao sam doma. Toliko mi se omililo izležavanje da se 3 tjedna nisam ustao iz kreveta. Da se roditelji nisu ranije vratili s mora zasigurno bih umro od gladi.
Drugi je slučaj milijinskog dobitka na lutriji. Pogodio sam sve brojeve, uključujući i dopunski. He, al tko će otić do Lutrije podić lovu. Tlaka, brate, tlaka.
F: “Dobro, a treći?”
L: “Neki su jahtama prokrstarili čitav Jadran. Neš ti uspjeha. Ja sam ga prošao na pedalini. Nije mi se baš nešto okretalo pedale pa me odnijelo daleko s obale na pučinu. Od Cresa do Komiže nosile me struje. Lijep je Jadran mogu vam reć. Ni puno bogatiji od mene ga nisu tako neposredno iskusili, što bi se reklo – iz prve ruke. Kaj da vam velim – lijenost se isplati.
F: “Ponovite mi još jednom, koji je vaš legendarni plivački rekord do bove i nazad.
L: “Do bove.”
F: “Koja je najveća prednost ljenčarenja spram marljivosti – osim već navedene poštede od napora i može li se danas i kako lijen preživjeti?
L: “Ma kako se ne bi dalo preživjeti. Pa ja živim ko bubreg u loju, a niš’ ne radim. Rekao bih da je najveća prednost u tome što čovjek može bolje istražiti samog sebe. Lišen teškoća uobičajenog radnog žrvnja lijenost u čovjeku budi filozofa. Svjedoci smo da bi antička filozofija bila znatno mršavijeg opusa da njeni najistaknutiji mislioci nisu imali privilegij dokolice.
F: “Je, al’ oni su imali robove da delaju ‘mjesto njih.”
L: “Je, pa ja imam roditelje, ne.”
F: “A, pardon. U pravu ste. Nastavite molim.”
L: “Joj dost mi je, kaj baš moramo dalje? Znate umoran sam već. Moram malo odmoriti prije svoje obvezne podnevne dremke.”
F: “Oh da, svakako. Samo Vi dajte. Ne dajte se inkomodirati. Gospodine Lijenčina, hvala Vam na ovom nadasve nadahnjujućem razgovoru. Ima li još nešto što smo zaboravili reći ili što biste eventualno poručili našim čitateljima za kraj?”
L: “Hjoj, puno toga…”
F: “Kao naprimjer?”
L” “Hjoooj, neda mi se…”
F: “Ah, jasno…”
