Kad sam čuo da je otišao, pitao sam se više sati
Postoji li način da život mu se stihom obuhvati
I jesam li ga doista dovoljno poznav’o
Da pisati o njemu uopće imam pravo?
Što zapravo znamo kad mislimo da nekog znamo?
Dal’ karta to je točna il’ lako ćemo izgubiti se tamo?
I baš zato, ni pomišljati neću
Da o Zdenku slikam sliku veću
Od one za koju mi sjećanja služe kao kist i boje
Kolko ljudi, tolko slika istog lika, tako stvari stoje
On je znao neke stvari što se svima nedostupne čine
Čim zašao bi među ljude, ko da našao se nasred bine
I propovijedao je svoje, ne mareći što misle o njemu
O ne, ne, dragi moji, pomorac nikad nije imao tremu
Njegove su priče pred nas izlijevale daleka, topla mora
Poput mape s gusarskim blagom, na licu splet mu bora
U brodskom potpalublju, dirigirao je pokretima stroja
Uz mjesec, plimu stvara balast od mornarskoga znoja
Napio se i tukao u svakoj postojećoj svjetskoj luci
Podlaktice ko u Popaja, dvije ženske u svakoj ruci
Skučeni mjeseci na pučini, u društvu tetoviranih mornara
Tropske žene, papige, kokteli, za noć ode zarađena para
„Mnogo je neukih na brodu, pa je čovjek uskraćen
Za one bolje razgovore od kojih duh je obogaćen
Kad su južinom i beznađem bili obilježeni dani
Kod sebe su me, potajice, znali zvati kapetani“
„Ne, šta se smiješ, ne zbog pederluka, vraže mali!
Već da smislenom bi riječju snagu si za dalje dali!
A kad nostalgija za kopnom pokuca na vrata
Da baci se u more, čovjeka jaka želja hvata“
„A oceanske oluje“, požudno potegne iz boce pa nastavi
„Svaki val je dovoljno velik da Titanik k’o igračku rastavi
Po zraku bespomoćno bruje propeleri na dnu krme
U vodeni bezdan divovski brod pada, munje grme!“
S vrha vala brod skoro okomito u vodu pljuska
Tisuće čeličnih tona čine se ko orahova ljuska
Boga molećivo zazivaju i vjernici i ateisti
Pred bijesom Posejdona svi postaju isti…
…Jednom je tjednima tužno zavijao na sav glas
Kad uginuo je neki, njemu očito jako dragi pas
To je bio njegov način izražavanja pijeteta
Prijatelju što se, lajući, psećim rajem šeta
Sretnemo se u Casinu, pred ruletom stoji poveća kolona
On kroz ljude slalom trči, viče: “Ljudi, ovdje vlada Sotona“
Poslije jednog mog koncerta, nazvao me je Džegi
Od hvale starog frika, na licu roj mi crvenih pjegi
Sa sirovom ribom u ustima, pred pubom poput foke kleči
Puna terasa od smijeha nije mogla ni do daha ni do riječi
„Dobar je Zdenko, al’ je malo lud“, znao sam čuti često
No bez takvih poput njega svijet bi bio dosadno mjesto
K’o dijete uz logorsku vatru, slušao bi njegove priče
Izmišljene ili istinite, to me se, zbilja, uopće ne tiče
Laž ili istina, kriteriji nikad bili nisu
Za one što pobožno slušaju misu
Cijeli si svoj život dušu vezao uz sinje more
Sad je puštaš da plavetnilu leti, tamo, gore…
