Jedna prispodoba iz mojih davnih tinejđerskih dana…
(Hvala Dorinom frižideru što je nesebično pozirao za potrebe mog novog texta)
…Staraca opet nema doma za vikend. Odlično, imam dva stana samo za sebe. Bit će opet: smrdljivih (točnije biološki nerazgradivih) čarapa u sudoperu, znojnih majica na lusteru, nehotice ispečenih žohara u tavi, na strateškom mjestu poderane bokserice leže na televizoru, istisnuta prištevina na staklu onog bijelog ormarića u kupaonici, stidljive dlačice u kadi, tragovi kočenja u wc školjki, laptop i knjige na kutiji za prljavi veš (mora čovjek nešto radit dok ostavlja tragove kočenja), izgužvane dekice i jastuci na kauču u dnevnoj, raznim tekućinama uflekane fotelje i kreveti, zašmrkane papirnate maramice na kuhinjskom stolu, ženske gaćice u hodniku, TV odvrnut na najjače, nepoznat bradati čovjek – kaže da je Rus iz Švedske – spokojno spava u mom vanbračnom krevetu, zečja šapa slobodno šeće po stropu, mliječna izmaglica od popušenih pljuga, čikovi zabodeni u strujne utičnice, u kutu dnevne sobe duck tape –om zavezana baka koja naplaćuje režije- čim netko uđe u sobu otima se da privuče pažnju, pingvin koji naglas čita novine u špajzi – umrljan pekmezom od marelice, boce piva poslagane kao čunjevi – više-manje na svakom koraku, vinske boce – više-manje na svakom koraku, haos – više-manje na svakom koraku. Da skratim, uvest ću malo nereda. Ovi moji roditelji, bezobraznici, uvijek sve ostave za sobom kao da žive u samostanu. Nepodnošljivo i vrijedno osvete – posebno za mene 17-ogodišnjaka. Petak je i kako da se čovjek osjeća nego petkasto – još uvijek bolje od tetkasto. Pozvat ću kod sebe frenda Š. i noć će se već sama pobrinuti za sebe. Sve što tražim je društvo u kojem ne moram paziti što pričam, gdje mi se ne važe svaka izgovorena rečenica (bože kako mrzim ljude koji mi to rade), u kojem mogu biti glup i lud do mile volje, a da se to ne upotrijebi protiv mene. Hm , lud – što to uopće znači? Najbolja definicija ludila koju sam ikad pročitao: „Ludilo je politička kategorija“. Po običaju nemam pojma tko je to napisao i gdje, ali to nije ni važno. Usput budi rečeno, reći danas nekome da je lud – to je kao optužiti ga za disanje. Tko u današnjem svijetu ostane normalan, taj je za zreo za ludnicu.
Jedino što nije dobro kad staraca nema je da frižider odbija suradnju. Inače je to jedan vrlo pouzdan stroj koji, unatoč niskoj radnoj temperaturi, zahuktalo štanca novu hranu. No, kao da je programiran čini upravo suprotno kad ostanem sam kod kuće. Kumim ga i molim, tapšam po ramenu, no nikako da proizvede špek, salame, paštete, sir, paradajz, jaja, pohano pileće meso i sladoled. Hrane je iz dana u dan sve manje – malo sam zabrinut.
Frend Š. je konačno došao na cugu. Zapit ćemo se kod mene, onda idemo dalje – puni goriva, gladni noći. Gladni Š. pokušava nešto ubrati iz mog opustjelog hladnog vrta zvanog frižider. Sve što vidi je prizor kakav se vjerojatno sreće samo u ledenim bespućima sjevernog pola. S jedinom razlikom što ovdje nema ni traga jednog običnog piceka, a kamoli kakvog polarnog medvjeda. Vrijeme je da osvjestim bolnu činjenicu – hrana ipak ne raste u frižideru. Tješimo prazne želuce jeftinim hmeljnim sokovima. Imam neku crkavicu koju su starci ostavili, ali to je uglavnom lova za bazično preživljavanje – bez mjesta za luksuz. Trbuhom za kruhom odlazimo u noć. Love imamo taman toliko da možemo birati – ili kebab ili socka vino Ribar i kola na klupici. Biramo ovo drugo. Teme se množe u našoj razbuktaloj supijanoj mašti. Udišemo noć i bahato ismijavamo baš sve na ovom svijetu. Nakon što smo iz džepova ižmikali posljednje kovanice da kupimo još jedno vino – toliko jeftino da se može reći da smo bili na kemiji, ogladnjeli smo kao zvijeri. Nakon ponoći razmišljam o ljudožderstvu. Omamljenima od previše vina, naši razgovori kreću u čudnovatom smjeru.
„Š. da te moram pojesti, kojeg bi se dijela tijela najlakše odrekao?“
„Pa znaš već kaj bi ti prvo gurnuo u usta!“, podjebava me.
„Ne, al’ pitam za ozbač. Ja bi tebi dao da mi glođeš podlakticu. Mislim ne bezveze neg’ ako dođe do najgoreg, ne. Ono, recimo, da smo opkoljeni u Staljingradu 43.“
Gleda me ko da mi nisu baš sve na broju, ali više stoga da pojača efekt zabavnosti nego što mu je tema prebizarna. Nema za Š. prebizarnih tema.
„Ja bi ovoj maloj grizo dupence i da nisam gladan“, obrecne se gledajući u pravcu neke plavušice koja je, u minjaku, koketno napadala štiklicama popločani put ispred naše klupice za koju smo se bili zakucali. Otpratili smo pobožno pogledom tu gazelu, a kad je nestala s vidika, vratio sam se u Staljingrad.
„Stari moj, ne znamo mi što je glad.“, patetično ću, dozivajući slike jadnih rusa u opkoljenom razrušenom gradu na kojem su nacisti polomili zube.
„Možda bi ti ipak najradije zagrizao list na nozi!“, Š. će gurmanski.
„Da, da, da, pa ima tu nešt’ mesa.“
„Ma ne neg ti je manje dlakav od kvadricepsa.“
„Prestani me gledat kao da sam na meniju. Malo mi je čudno.“, bunim se.
„Pa ti si počeo s tim ljudožerstvom.“
„I onda dečki, jeste se odlučili što ćete naručiti?“, pojavi se, iz ni sam ne znam koje dimenzije, konobarica.
„Da, ja ću Majsecov list. Pohani. Može i njegovo srce.“
„Ja ću njegovu podlakticu. I može isto srce!“, osvetnički ću.
„Svoje ili od gospodina?“
„Od gospodina, pa kako ću svoje kad moram bit živ da bih ga jeo?!“
„Da gospodo, bojim se da ne možete naručiti tuđe srce jer leševima ne poslužujemo. Politika firme. Ja tu ne mogu ništa.“
„Ha ništa, onda može njegov bubreg!“, dosjetim se.
„Jao nemoj samo bubreg, i ovako mi slabo radi!“
„Pa što će ti onda?“
„Nemoj bubreg, molim te!“
„Ok, onda mi molim ispirjajte njegov palac na nozi. Ionako mu je odvratan, neće mu faliti.“
„A ja ću njegov podbradak, tu ima fine, zdrave masti.“, oblizuje se Š.
„U redu. Nešto za popiti?“
„Može flašu vina. Recite, imate Ribara?“
„Gospodine, ovo je fini restoran, ne točimo takva smeća.“
„Kako mislite smeća? Pa mi to stalno pijemo.“
„Vidi se. Pogledajte kamo ste stigli s tim lošim vinom. Sjedite u restoranu i naručujete jedan drugog.“
„Stvarno. Ima pravo.“
Nakon što je konobarica sve zapisala u notes i otišla, valjda prema kuhinji, sjetili smo se da nemamo love za platit podlakticu, podbradak, list i nožni palac. Pogledali smo se i bez riječi šmugnuli od „stola“. Halucinacije izazvane jeftinim vinom i glađu malko su ipak popustile.
„Hoćemo pojest pizzu u Memy-ju pa zbrisat bez da platimo?“, predloži Š. dok smo gazili Zagrebačkom ulicom.
„Mogli bi, al’ kak’ ćemo se onda opet tamo pojavit? Neće pustit lopove.“
„Pa nećemo. Zbrisat ćemo od negdje drugdje.“
„Ovo je mali grad. Ubrzo će ponestat mjesta iz kojih možemo zbrisat po prvi put.“
„Da, to si u pravu.“
„Hm, mislim imam doma nekog starog kruha. Zelen je po rubovima, al’ brijem da su to vitamini.“
„Idiote, to je plijesan! To je otrovno!“
„A ništa, onda trpeža s ništežima.“
„Kaj ti je to?“
„Tak je moja učiteljica zvala pojavu kad nema niš za jest.“
„Znaš kaj’“, klonulo će Š.
„Kaj?“, još klonutije ću ja.
„Već mi je dost tih trpeža s ništežima. Treba malo raznolikije jest.“
„Da, to si u pravu. Nije zdravo stalno njupat isto, to jest ništa. To jest, jest ništa hahaha.“, smijem se na vlastitu retardiranu foru.
„E, starci mi sad ziher spavaju. Znam di stara drži novčanik. Mogo bi joj zdipit 50 kuna. Brijem da neće ni skužit. Pa odemo na pizzu.
„Iss to bi bilo mrak. Ajmo!“
