Maria znam tj. ne znam, al’ mi je drago da ga bar malo znam, sa zajedničkog humanitarnog nastupa u Vegosu, 20. prosinca davne 2017., gdje sam se ni kriv, a ni sasvim nedužan, našao u timu stand up komičara koji su se odazvali na hvalevrijednu akciju prikupljanja love za pomoć jednoj našoj sugrađanki koja boluje od cerebralne paralize. Predstavljajući me, voditeljica Katarina navela je da sam dio scene već 10 godina. Jesam, ali slam poezije, ne stand up komedije. Ja se budala userem pred njenom ljepotom i umjesto da ju ispravim, pomirim se time da će nakon mog nastupa dobar dio publike misliti: „Čovječe, kak je ovaj uspio 10 godina bit stand up komičar, pa više je smijeha na sprovodu neg’ kad on primi mikrofon“. Al ajd, kad se već nisu smijali mojim forama, bar su se smijali meni kak sam loš. Posramljen, sjeo sam u kukavičkoj nadi da će se i moji sljedbenici obrukati pa će publika zaboraviti na moj jalov nastup, ali ovi profići ništa nisu prepustili slučaju, čak štoviše – razvalili su. Među njima posebno sam zapazio Maria Šanteka koji me odmah kupio svojim otkačenim dosjetkama, tu večer većinski vezanim uz muško ženske odnose. Nagnuo sam se nad uho njegove djevojke koja je sjedila u separeu i pitao ju jel joj malo neugodno što joj dečko pred nepoznatim ljudima tako slobodno priča o sexu. Nonšalantno mi je rekla: „Ma ja sam ti se već navikla“. Moram priznat da sam malo ostao i posramljen što sam za Maria i još neke stand up komičar(k)e prvi put čuo jer toliko su me ugodno iznenadili da se ne bih čudio da mi jednog dana Marieva djevojka istim riječima odgovori i na pitanje: „Jel ti malo smeta kaj ti je dečko posto tolko slavan, mislim svi ga poznaju, curice mu se smješkaju na cesti…?
SLIJEDI INTERVJU
Kad si prvi put skužio da imaš dara nasmijavat ljude?
Hmmm, pa vjerovatno kao i većina ljudi. Kod kuće nasmijavaš ukućane, pa prijatelje i slično. Tako valjda počinje. Sjećam se jedne anegdote. Imao sam možda 5 godina i svaki put kad bi došao do djeda pitao bi me da li sam ja dečko ili curica. Kad bi ponosno odgovorio da sam ja “dečko” moj djed bi odglumio totalnu zbunjenost. “Dečko?! Ma jesi siguran? Meni su rekli da si ti curica…” I onda bi ja potrošio pola sata u objašnjavanju djedu kako to nije istina. Budući da se ovaj folklor ponavljao iz posjeta u posjet vjerovatno bih da sam bio stariji pomislio kako je djed dementan ili u najbolju ruku kratkovidan, ali tada sam još bio strpljiv. Jedno vrijeme. A onda, jednog posjeta sam potpuno pripremljen, s predumišljajem nakon što sam odgovorio da sam DEČKO i nakon njegovog čuđenja spremno spustio gaće i unio mu se u facu “evo, vidi da sam muško”. Sjećam se da sam tada već bio u dobi kada mi više nije bilo uobičajeno da gologuz hodam već sam imao polako usađen osjećaj srama. Ali to me nije spriječilo da izvedem ovaj performans. Nije potrebno previše objašnjavati kako je prvo djed pa onda i svi ostali počeli padati od smijeha. Djed je bio inače baš pravi zajebant, pa sam nakon ovog zaradio i određeni respekt. Naravno, ovaj događaj, kojeg se kristalno dobro sjećam, bilo je nemoguće zaboraviti, uslijedilo je prepričavanje na svim krstitkama, proslavama, karminama.
Koliki dio tvog nastupa je uvježban, a koliko otpada na improvizaciju?
Gotovo sve je uvježbano. Do detalja. Mimika, “mot” rukom, naglašavanja puncha. Svaka fora ima svoju povijest. Ona je dosta gruba na početku, s vremenom se polira, iz nje se oduzima, dodaje i sve ono što ide uz nju dođe nekako prirodno. To je dosta bitno. Da djeluje prirodno čak i kad nije. Dosta komičara djeluju kao da improviziraju, pogotovo dok komuniciraju s publikom, ali sve je unaprijed izvježbano. Oni imaju milijun scenarija i pripremljenih odgovora, ali svejedno je potrebno brzo razmišljati i biti pripremljen dati pravi odgovor. Često tu komunikaciju s publikom prakticiraju stranci, a prije svega Britanci. Voditelj večeri ili ti MC, na taj način želi zagrijati publiku između dva izvođača. Bio sam jako iznenađen načinom na koji to rade primjerice u jednom stand up klubu “Up the Creek” u Londonu. Kod nas to sve više komičara i voditelja koristi. Mislim da je ipak kod nas to još uvijek drugačije. Publika i dalje želi biti promatrač, ne želi se involvirati. Zato su često prvi redovi prazni. Ljudi se vole smijati. Ali drugima. Ima to i pozitivnih strana, jer kod nas rjeđe heklaju, dobacuju. Improvizacija i dojam spontanosti je vrh. Publika to brzo osjeti, a sve to naravno dođe s iskustvom.
Da, vidiš, ja sam stvarno kod tebe imao taj dojam spontanosti što znači da nisi zabušavao s vježbanjem, nego reci ti meni postoji li neki nastup kojeg se posebno rado sjećaš?
Dosta njih. Posebno one kod kojih je poslije bio onaj dobar osjećaj. Kad ti poslije ljudi prilaze. Kad te odmah pozovu na nove gaže. Bilo je i naravno loših. Na jednom koji nije baš uspio sam natjerao publiku da curi pjeva “sretan rođendan” Na moju sreću ona se jedino sjeća tog dijela. Loše nastupe ne pokušam zaboraviti, nego naučiti iz njih.
Smišljaš li fore uvijek instinktivno, iz svog autentičnog kuta ili si zavirivao i u neke “školske” priručnike komedije?
Postoje razni priručnici, a u zadnje vrijeme čak i neki tutoriali koje je moguće naći na internetu. Dobro je pogledati, pogotovo kad počinješ, ali smatram bitnim da nakon što svladaš neke osnove sam počneš graditi svoj stil, nađeš svoj “voice”. Bitno je i da se okružiš ljudima koji dijele tvoju strast i koji su konstruktivni.
Za koje teme (ako ih ima) imaš feeling da se ljudi najlakše zalijepe?
Seks. Ma nema pravila. Moraš pronaći foru koju ćeš predstaviti kroz zanimljivu premisu i da to jednostavno bude to: kad publika doživi a-ha trenutak a ostali komičari pomisle “kako se toga nisam sjetio”. Ako to ne uspije ideš sa seksom. 🙂
Znam da su generalizacije glupe, ali koliko ima istine u tome da su, među ostalim, komičari u dubini i pomalo depresivci kojima je smišljanje duhovitosti svojevrsna osobna terapija koja onda posljedično pomaže i drugima?
Robin Williams je davao sve od sebe da nasmije druge a vidimo kako je završio. Jim Carrey također boluje od depresije. Mitch Hedberg bogmudušuprosti Dave Chappelle i mnogi drugi su imali velikih problema s drogama. Koja je povezanost stand up komičara i depresije zaista ne znam. Svi navedeni dolaze i SAD-a i da li je to uobičajeno u cijelom njihovom show businessu, ili je to izraženije u svijetu stand up-a, pitanje je. Kod nas je to na puno nižem nivou tako da nekih primjera u našim krajevima nema. Lijepo je nasmijavati druge, i veseliti se s njima. Kad to jednom postane posao on sa sobom donosi očekivanja i obaveze. Ja trenutno nisam vezan, ni tenisice ne vežem, tako da nastupam kad hoću, gdje (mi daju) i koliko (mogu). Trenutno mi to i odgovara. Sretan sam.
Dok gledaš nastupe svojih kolega, možeš li ih istovremeno konzumirati i kao “civil” ili ih ipak puno više pratiš “zanatskim” okom (pod)svjesno se uspoređujući s njima?
Gledajući druge nastupe, često zalutam u neka svoja razmišljanja. Ako je nastup stvarno dobar pokušam ga izanalizirati pa dobivam nove ideje. Ako je nastup kolega a ja nastupam ubrzo toliko razmišljam o svom nastupu da ih jedva pratim. Bitno je zapisivati. Čak i banalne stvari.
Čuo sam da osim Studija smijeha postoje i nove komičarske grupe/središta (ako ih mogu tako nazvati) kojima i sam pripadaš – pa možeš li reći nešto o tome, imate li neku bazu gdje nastupate češće i gdje vas se sve može doći čuti i pogledati?
Što se razvoja stand up scene tiče mislim da je posljednjih par godina došlo do određene “decentralizacije”. Mnogi prostori rado otvaraju vrata ovoj vrsti zabave. Nikad nije bilo toliko mjesta na kojima se mladi komičari mogu okušati. Poruka za sve Goričane koji ovo čitaju. Open mic večeri se održavaju i u Gorici! U caffe-baru Podrum. Jednom mjesečno, pod radnim nazivom “Mjesečnica”. Pratite, dođite, nastupite. Fore su krvave…
Čuo sam da je Plenkovićeva majka bila uspješna kardiologinja. Reko viš, viš, nisu se loše snašli, političar ljudima zadaje srčane probleme pa ih onda mama liječi. Obiteljski biznis, ne. Znam da zvuči suludo, al kolke su šanse da se u budućnosti na kardiologiji otvori i komični odjel – ljude prvo nasmijava dežurni dr.sc. Komičar pa ak to niš ne pomogne tek onda ih se šalje pod nož?
Odlična ideja. Podsjeća me ta priča na jedan vic o nesluženju vojnog roka. Bila regrutacija u šumi i svaka životinja je našla način da izbjegne vojni rok. Lisica odrezala rep, slon surlu, zec uši. Medo nije znao što bi pa je odrezao, znate, tamo gdje je najtanji. I dobio poštedu. Radi ravnih stopala. Na tvoje pitanje s potpunom vjerodostojnosti mogu reći: dok je srca bit će i Croatije! I Udarnika iz Kurilovca.
Zadnje pitanje prepuštam tebi s obzirom da sam te dovoljno zagnjavio. Dakle, slobodno si sam postavi pitanje koje želiš, a nije loše ni da uz njega ponudiš i odgovor 🙂
Nemam pitanja za sebe. Poštedio bih se. Anemičan sam, štaš. Mammmaaa ajd lupi jednu potvrdu za ovog finog stričeka iz VG Kronika. Će da budem na televizor…
