Ustao sam u 10 ujutro što i ne bi bio neki osobit podatak da nije bio radni dan. Nakon što sam smlatio tri pečena jaja na oko i par kriški salame podriguše, odšetao sam do omiljenog birca na kavu. Naravno, to ne bi bilo moguće da nisam uzeo kraći godišnji. Dobro, bi, ali onda bi se to zvalo ili markiranje ili bolovanje. “Slušam Zlatko, što te sad boli?”, pitala bi me šefica, s predosjećajem da ju opet muljam da izmuzem koji slobodan dan. Njen izbor riječi kod mene bi isprovocirao iskrenost koja je prikladna za moje duševno, ali ne i egzistencijalno blagostanje:
“Ma boli me neka stvar i za vas i za ovaj glupi posao, bojim se da neće tako brzo proći, akutno je i zarazno”.
“Zlatko, što ti je, jel ti to mene zajebavaš?”, pitala bi bijesno i grudicom sline poškropila telefonsku slušalicu.
„Ne, smrtno sam ozbiljan, dosta mi je svega kravo, nađi si drugu budalu! Doviđeenja”.
„Dakle ovo je nečuveno, kako se ti to sa mnom razgovaraš, jel hoćeš da ti dam otkaz!?“
„Da, molio bih, ako može dva“, odgovaram žustro, a pritom mi se zavrti u glavi, jer s jedne strane takav scenarij želim – jako, a s druge – nimalo.
„U redu Zlatko, nema problema“, hladno će i rezignirano ona.
Iz lava se naglo pretvaram u poslušnu kujicu jer tenziju mogućnosti otkaza mogu podnijeti samo kao misao, igru svoje mašte, ali ne i kao konkretnu prijetnju poslodavca. Pomirljivim tonom koji sugerira da sam svjestan kako sam prešao granicu dobrog ukusa i u relativnoj nadi da će moja iznenadna ispovijed biti protumačena kao neuspjela šala kažem joj: „Lanaa, pa nisi me valjda shvatila ozbiljno“. Oslovljavam ju po imenu da još više naglasim svoju privrženost koju sam umalo kompromitirao.
Podvojena je to priča, kao što vidite. Koliko ne volim svoj posao, toliko volim plaću koju za njeg primam. Istini za volju ne znam kako (pre)živjeti bez te cifre na bankovnom računu. Zbog financijskog komfora hinim da mi je stalo do radnih zadaća koje vršim. Razmišljajući o svrsi takvog rada, zapuštam se i poprimam fizičke značajke Karla Marxa.
Koja je svrha rada ako njime čovjek samo produžuje oblik života koji nikad nije htio? Jer ne radi on „samo“ 8 sati, čitav mu je dan samljeven tim žrvrnjem. Primjerice, kad petkom konačno krene kući (osjećajući se poput zatvorenika koji je dobio slobodan vikend s kojim ne zna što bi) nema više ni energije ni vremena za stvari koje ga doista zanimaju i ispunjuju pa se opija do besvijesti da bar nakratko izazove ekstazu zaborava na otrovnu kašu u koju je protiv svoje volje uronjen. Tavori u tupilu svom svagdašnjem, sa zavišću gledajući sve koji su nekako izbjegli zamku u koju je, ni sam ne zna ni kada ni kako, upao. Očito je nagon za opstankom lišen prosuđivanja kvalitete života za kojeg se tako zdušno bori. Čemu sve to ako je čovjek zbog gomile neželjenih obaveza i stresa stalno umoran i ne stigne živjeti, opustiti se? Ni živ ni mrtav kotačić sustava, isušen, protraćen, zombie, olupina koja glumi da je brod, prevelika kukavica da bude sretan i prevelik komformist da ne bude kukavica. Ne pruža otpor, ne pokušava krenuti nekim novim pravcem jer: „ Što ako je on još gora opcija?“
Biti ili raditi? Imati love i nemati sebe ili nemati love, ali zadržati sebe? Ali kako zadržati sebe bez love da u međuvremenu preživiš? Kako bi lijepo bilo kad bi mi posao objedinio to dvoje, sanjarim dok me jesensko sunce na terasi zove da se otrgnem besplodnoj raspravi sa samim sobom. Ali ne, ovaj u meni ne staje, ne daje da uživam u slobodnom danu. Prokletnik!
Sustav opstaje na strahu pojedinca da učini nešto za sebe kad vidi da je u sukobu sa svojim unutarnjim glasom i suprotstavi se matici koja mu glođe dušu. Ponekad je potrebno više hrabrosti za dezerterstvo nego za ostanak u „ratu“ koji nije naš.
„Kako je to moguće“, pita se osoba x, „imam posao, obitelj, djecu, vjerujem u boga, a osjećam se tako očajno, beznadno. Učinio sam sve na što su me odmalena usmjeravali, a pucam po šavovima“. Osoba X se boji da možda nešto s njom nije u redu, da je bolesna, pa radije živi život tuđi, glumeći da joj paše, nego da pokuša živjeti svoj. Više od nastavka življenja u krletci boji se osude bliže okoline za čije je mišljenje, čini joj se, okovana. Sanjari da će jednog dana skupiti hrabrost, othrvati se, postati eksces, no to se zapravo nikad ne dogodi izvan sfere fantazije. Tješi se time da uvijek stigne izvršiti suicid, ali to nikad naravno nikom naglas ne kaže.
Birtiju u kojoj sve ovo pišem pune studentice s obližnjeg veleučilišta. Batačići u uskim trapericama čine smješnom i nakaradnom moju potrebu za daljnjim filozofiranjem. Nesvjesne da su mi podigle raspoloženje (i još štošta drugo), izlažu svoja mlada lica suncu. Sve osim očaranog buljenja u njihovu ljepotu čini mi se suvišnim, grešnim čak. Maloprijašnji problemi čudesno se rasplinjuju u koktelu sunca i prekrasnih ženskih tijela u čijem sam se okruženju našao. Je li ovo neko znakovlje koje moram dešifrirati? U svakom slučaju, da je život kojim slučajem filmić s jutjuba sad bi stisnuo pauzu. I to podužu. Sretan sam jer konačno više nemam potrebu razmišljati…
