Rano je jutro u goričkom kvartu Galženica i baka Zorica je za sebe i svoju prijateljicu Nevenu spravila tursku kavu i poslužila ju na tamnosrebrnoj tacni u dvije porculanske šalice oslikane seoskim motivima. Posebno su joj drage te šalice jer je vraćaju u djetinjstvo koje je provela u jednom bajkovitom slavonskom seocetu. Dok je voda još ključala u lončiću sjetila se davnih dana kada je dio dječje igre uključivao i bezbrižno izležavanje na cesti kojom je tada svake prijestupne godine prošlo vozilo pa je šansa da te pregazi auto statistički bila neznatno veća nego da te pogodi munja.
“Bojim se umrijeti tj. ne bojim se toliko smrti koliko još nisam spremna odavde otići. O konceptu lijesa da ne govorim – pa tko je to smislio? Totalna klaustrofobija.”, požali se Zorica.
“Valjda računaju da mrtvi ne pate od klaustrofobije?”
“Čisto sumnjam da su o tome razmišljali. Nekako sve više naginjem odluci da me spale kad umrem.”
“Spaljena za života, spaljena u smrti ha?”, Nevena će dosjetljivo.
“Tako nekako draga, dobra ti je ta. Uglavnom, ostaje mi se još ovdje i što mi manje života preostaje čini mi se sve slađim ovo postojanje”, reče baka Zorica.
“Je, je, imaš pravo – i meni je tak’ – koliko god mi ovi stari dani znaju biti teški – tol’ko ih i volim. Prošla sam već svašta – i dobro i loše – posebno loše, ali mogla bi još bar dvaput toliko.”, Nevena potvrdi, ali ne bez stanovite zadrške u glasu.
“Ma ja i triput!”, pretjera Zorica, ali s posebnim guštom i mjerom za pretjerivanje.
“Joj daj, triput je već previše!”
Nasmiju se obje i sinhronizirano srknu gutljaj kave.
“A kaj ti je dvjestočetrdeset let, to proleti za čas. Misliš da se Metuzalemu činilo da je star? Je vraga, mislio je sigurno da je još dječak. Ja sam zapravo djevojčica zarobljena u tijelu starice. Da me sve tak ne boli preskakala bi vani gumi-gumi.”
Nevena stade zamišljati kako njena dugogodišnja prijateljica poput kakve gazelice poletno skakuće po livadi i učini joj se taj prizor toliko fantastičnim da nije tu sliku nikako mogla izbaciti iz glave. Premda je takvo što bilo vjerojatno poput slijetanja vanzemaljskog broda na njihovu livadu preplavi je toplina pri pomisli da to možda i nije toliko nemoguće. Već čas poslije pomisli kako je sve to užasno glupo i jadno.
“Unatoč fizičkoj istrošenosti i dotrajalosti materijala duh je živ i gotovo netaknut u meni. Osjetim ga kak još divlja u meni, mahnita. Ko uragan je. Moram ga stišavati jer mi je doktor rekao da ni dobro kad mi se tlak diže.”, Zorica opiše.
“Je je žive smo mi još”, potvrdi odsutno Nevena i dalje zamišljajući kako Zorica skakuće od cvjetića do cvjetića poput neke groteskne pčele s ljudskim likom.
Vani jato vrana zakrešti uzliječući s brezinih grana. Jutro je još bilo mlado i magla lebdjela nad rosnom livadom koja se prostirala među zgradama sklopljenim u jedan veliki kvadrat. Zapuše sjeverac i dvije prijateljice prokomentiraju kako su zimske prilike ko stvorene za gledanje sa toplog.
“Godine su samo brojka!”, zanosno će Zorica.
“Godine nisu samo brojka, ne pretjeruj!”, ne izdrži Nevena da ne podigne ton.
“Jesu, godine su samo brojka, sve je u glavi”, inzistirala je Zorica retorikom self help priručnika doduše, ali i s izrazom lica koji je nudio priličnu uvjerljivost izrečenog.
“Kako to misliš da su samo brojka? Pa zar ne bolujemo obje od bezbroj bolesti zbog kojih pijemo tablete u tolikim bojama da ni dugin spektar nije dovoljan da ih sve obuhvati? Kad selimo svoja trupla od dnevne sobe do kupaonice, zar se ne zadišemo ko da smo njivu prekopale? Već čitavo stoljeće važnije nam se dobro naspavati nego partijati. Ponoć ne možemo otvorenih očiju dočekati ni za Novu godinu. O tom koliko nam je tijelo već propalo i koža se smežurala i sasušila da ne govorim. Više od tri četvrtine ljudi koji su činili naš društveni život sad su pod zemljom. Zbog čega je to ako ne zbog godina, draga moja?”, pokuša Nevena smanjiti nastalu tenziju s oslovljavanjem Zorice pridjevom “draga”.
“Zaboravila si i to da spavamo sve manje i manje iako se nikad umornije nismo osjećale. Kao da izbjegavamo ležanje jer nas ono podsjeća na položaj tijela u koji će nas uskoro zauvijek postaviti”, reče Zorica.
Nevena ju s nevjericom pogleda. Nije očekivala ovakav odgovor.
Zorica se blago nasmiješi. Bude joj malo neugodno što mora nadopunjavati prijateljicu, ali živcira ju kad netko sagledava samo jednu strane medalje. To u njoj budi otpor i snažan poriv da instantno zauzme kontra stav.
“Nevena, nisam luda, znam dobro da ovo tijelo nije više što je nekoć bilo. Ni izbliza. Iz življenja svog života punim plućima prešle smo u pasivno promatranje tuđih, u sjećanje na nekadašnje vlastite i fantaziranje o svemu i svačemu. Da, nemamo se više skoro ni s kim podružiti. Djeca za nas ne mare. Unuci su već svoji ljudi. Mi smo im manje više tlaka. Posjećuju nas samo kad trebaju neke novce. Vjerojatno, u sebi, navijaju da što prije odemo da im ostavimo u nasljedstvo stanove i ušteđevinu. Umorne smo, nebitne, nikom zanimljive, na društvenoj margini.” Samo naizgled se snuždila pa ispalila:
“Pa ipak, još uvijek je slatko živjeti!”
“A ne znam, da ti iskreno kažem ima dana kad priželjkujem da me više nema. Teško je. Penzija nikakva. Nit se može kamo otputovati jer smo za to već prestare. Kaj se to isplati, tak živjeti?”, skeptično će Nevena.
Kao da to nije čula ili možda jer je već ogrezla na Nevenine napadaje malodušnosti Zorica nastavi. Nije bila stvar u tome da se ona ne slaže s Nevenom, samo je osjećala da to nije čitava istina.
Fantazija mi je sve, divna slatka fantazija, sanjarenje – zbog tog se još, ako ni zbog čeg drugog, isplati živjeti. Je, svjesna sam svega lošeg i svih manjkavosti. I svog posrnulog tijela i svog posrnulog života i posrnulog svijeta oko sebe. Pa ipak, još uvijek se može stvoriti neko utočište unutar nas samih, naš svijet, naša privatna utopija, veselo mjesto…osjećaj, dobar osjećaj u nama koji je potpuno neovisan o vanjskim uvjetima ili o stanju našeg tijela.”
U Neveni se miješalo divljenje i oprez da joj nije prijateljica možda malo skrenula. Ili glumata ili je sasvim odlijepila – kakva kvragu fantazija i san! Nevena hoće živjeti, a ne sanjati život ili još gore – samo se sjećati kako se nekoć to što je živjela moglo zvati život. Eh, da je bar uplatila starački dom dok je još za to imala volje. Ovako, ovo životarenje s jednom jedinom osobom kao društvom nije vrijedno postojanja – čista glupost.
“Ne znam Zorice, ne znam. Stigle su me godine, eto tako osjećam – stigle su me već odavna i nedaju mi mira, lome me, trgaju, izvana i iznutra. Ne veselim se onom što je bilo jučer niti me veseli sutra. Želim samo da me nestane više, da se ne mučim ovako.”
Zorica duboko uzdahne, a potom milo pogleda svoju prijateljicu. Znala je da nema riječi utjehe, tek možda sućutna tišina razumijevanja. U sebi je katkad osjećala sve što i Nevena, ali istovremeno i plamen užitka postojanja, želju da od preostalog vremena izvuče najbolje što može, da se bori s crnim mislima i željom da se preda. Razmišljala je o izreci dežurnog goričkog piskarala Zlatka Majseca koju je negdje pročitala: “Između onog što ljudi zbilja misle i osjećaju i onog za što bi željeli da drugi misle o tome što misle i osjećaju nerijetko se ispriječi Grand Canyon”. Stavila je samu sebe na test. Je li doista zbog publike zvane prijateljica Nevena i potrebe da uvijek zauzme kontra stav rekla nešto što nit misli niti osjeća? Je li ona to samo odglumila svoju dobru volju za postojanjem?
Zaranjala je brzinski u samu sebe. U velikom tamnom prostoru jedan za drugim palili su se reflektori kao u nekoj sportskoj dvorani pred veliku utakmicu. Da, pronašla je tamo mnogo onog što je rekla. Nije to bilo prazno trabunjanje poludjele starice. Definitivno nije svoju vitalnost prikazivala samo da zadivi ili ponizi Nevenu. Prestara je da pazi kako će se netko kraj nje osjećati ako je njoj u životu bolje nego toj drugoj osobi. Ona se tako doista i osjeća većinu vremena – zahvalna na onom što ima – u pokušaju da nedostatke starosti pretvori u svojevrsnu prednost – prvenstveno kao olakšanje, konačno smirenje i odustanak od grčevite jurnjave da se zadovolje sva ta, većinski, blesava očekivanja koja su drugi stavljali pred nju. Sad možda više nego ikad prije može živjeti samo za sebe – urediti dane isključivo po svojim standardima za kvalitetno provedeno vrijeme. S druge strane, jer ta zašto ne, možda još uvijek ima vremena i snage za neku novu rundu nemogućih snova – za ludu trku njihovog ostvarivanja. Zašto si, ako ništa drugo, ne bi priuštila barem iluziju da je to moguće? Zar nije bolje uživati u omamljujućoj iluziji da još možemo i, ako i ne uspijemo, barem biti na miru sa sobom jer smo pokušali i, važnije, vidjeli i doživjeli dio tog puta (makar većinski odsanjanog) – nego iz straha od razočaranja unaprijed otpisati same sebe umrtvljavanjem nade i vjere koje nas pretvara u sagnjilu ljušturu samoprezira i suicidalnosti.
Ona, Zorica, sad je jedno snažno isijavanje iskustva i mudrosti. U svakoj pojavi i svakoj osobi ona odmah vidi sve što je oku skriveno. Zato neviđenom lakoćom donesi ispravne sudove. Za što su nekima potrebne godine ona u sekundi lako otkrije. Nepogrešivo procjenjuje – tako da bi gotovo mogla i gatati. Malo televizije, malo tabletica, spavanje, kratke šetnjice, meditacija, križaljke, dragi susjedi koji joj pomognu kad god mogu – sanjarenje uz divne jazz ploče koje pušta na svom prašnjavom gramofonu, zalazi sunca, osjećaj da je sa svime spojena i u svemu sudjeluje i kad je naizgled potpuno izolirana – sve su to bili divni, čak čudesni aspekti njenog života. Ona je zapravo ZADOVOLJNA…
…Ispijajući jaki crni razbuđujući napitak u Nevenu na časak uđe osjećaj velike snage i volje za životom, sasvim suprotan malaksalosti i letargiji u kojoj tavori već danima, pače godinama. Nije to spomenula Zorici. Možda se zarazila njenom ludošću? Znala je da će je brzo proći, a za objašnjavanje sebe i svojih promjena raspoloženja nema volje. Lakše joj je i ugodnije biti žrtva – tako je već navikla kroz život. Čemu se sad mijenjati. Prestara je za to…
