Izronio sam iz šumske magle poput jezovitog guštera u Jurskom parku. Tihi šapat prostranstva i konji koji su mirno pasli travu u podnožju nasipa punili su mi baterije. Nakon trkačkog treninga otišao sam do svojih “staraca”. Iako imam svoj stan i dalje je puno komotnije otići kod majke na večeru. Uostalom i zdravije je nego naručiti još jednu pizzu, valjda jubilarnu desettisućitu u životu. Iz lonca su se pušile špagete bolonjez, a iz televizije je sukljao crni dim još jednih dramatičnih vijesti.
“Stara znaš kaj? Možda ne bi trebala više Dnevnike gledat. Mislim, realno, pa to je postalo opasno po zdravlje. Stalno neke katastrofe od kojih se čovjeku preokreće utroba. Mislim čak i ako preživimo prijetnju zvanu Putin, strefit će nas infarkt od svih tih apokaliptičnih vijesti. Ili bumo, nešto polaganije, otišli od previsokog tlaka.
“Šuti, šuti, počinje Dnevnik”, prekori me majka
“Pa dobro jel ti mene čuj..?”
“Tiho budi!”
Na ekranu krene uobičajeni, automatizirani vrtuljak ratnih zločina u Ukrajini, ubojstava djece po, većinski, američkim školama, krađe iz INE i ine druge senzacije iz domaće kriminalne radinosti. Nisu baš bile okolnosti koje su obećavale dobru probavu fine večere.
Ok, moja stara nema šanse ostat normalna, rezonirao sam. Ali možda ja imam, ali samo ako pobjegnem brže bolje pobjegnem iz ovog stana koji je, putem telke, postao poprište svih najgnjusnijih stvari koje se trenutno događaju po svijetu. Čovječe pa Dnevnik je možda i opasniji od atomske bombe, a ljudi svejedno bulje u njega ko da im život o tome ovisi. Svaki dan, ko ovisnici, zasjednu u fotelju i čekaju da ih diler pod maskom zgodne voditeljice počasti još jednom porcijom strave i užasa. Nije ni čudo da je zanimanje za horore u padu, što će ljudima filmovi, kad imaju vijesti. Putin prijeti iz dana u dan, ali ipak ne pritisne gumbić dok telka ne blefira već neumoljivo i super odlučno isporučuje svoju nuklearnu kontaminaciju svaki božji dan u isto vrijeme. Srkao sam špagete što sam brže mogao. Visjeli su mi iz usta poput vlati trave konjićima što sam ih maloprije gledao na livadi ispod nasipa gdje sam, realno gledajući, trebao i ostati. Podignuti šator i sakriti se od vijesti jednom zauvijek. Živjeti slobodno ko nomad, pasti travu umjesto špageta…
…”Majko, samo bi htio da znaš, ako Putin krene sa nuklearkama na svijet, bila mi je čast i zadovoljstvo što si mi bila majka.”
“I meni što si mi ti bio sin.”
“Al’ ha valjda neće?”
“A valjda neće.”
“Da, pa koja mu korist od srušenog svijeta? Mislim tko će kupovati plin ako nas sve pošalje kvragu?”
“Pa ionako više ne kupujemo njegov plin.”, doda stara i lakonski gricne perec.
“Joj da, fakat. Ups…znači potamanit će nas ha?”
“Ha valjda neće.”
“Ha valjda neće.”
Jedem, kadli opet zaori neka strahotna vijest.
“Što je sad?!”
“Ne okreći se sine!”
Nasmijemo se oboje, svjesni koliko je to lakše reći kad smo, ovako, ipak još na relativno sigurnom tj. nema bojevih glava u zraku odaslanih u smjeru našeg gradića.
“Klince u Ukrajini šopaju jodom.”
“Zašto, pa kako će im to pomoći protiv nuklearne katastrofe?”
“Ma to je za ove koji prežive.”
“A kako se to preživljava napad atomskom bombom, da mi je znat?”
Razmišljam o tome koliko je ta rušilačka snaga lakša, brža, zavodljivija od stvaralačke, graditeljske. Koliko je samo vremena, truda, energije, vizije, požrtvovnosti bilo potrebno da se, primjerice, sagradi neki grad, a koliko li je samo premalo vremena potrebno da se sve to izbriše s lica Zemlje jednim klikom crvenog gumba u nekom dobro skrivenom podzemnom laboratoriju. Dakako, bolje je ne razmišljati o takvim stvarima. Normalnom je čovjeku, uostalom, nepojmljivo da netko samo tako može u smrt poslati milijune ljudi. Ideja apokaliptične slike izbrisanih civilizacija mračno zavodi našu maštu. Tone i tone filmova kao da nas suptilno pripremaju na takav scenarij. Gotovo da smo i otupjeli na takvo nešto. A što smo drugo i mogli? Zar u strahu i paranoji čekati nepoznate odluke šutljive sudbine. Ne, naravno da ne. U tome i jest slavlje života, postojanja. U tome da unatoč prijetnji koja visi u zraku, kojom nas zasad, na sreću ili nesreću bombardiraju samo mediji, mi živimo svoj život kao da prijetnje i nema. Jer, ako mene pitate, ako mi je sutra i suđeno umrijeti (ne samo od nuklearke), ne želim današnji dan provesti u razmišljanju o možebitnom sutrašnjem prestanku svojeg postojanja. To mi nekako nije dobro za probavu ovih fenomenalnih špageta. Premda je majka nadmašila samu sebe, nedovršene večere bježim pred krvoločnim trupama koje me zaskaču s ekrana. Izlijećem iz stana kad na stubištu nesnosna buka. Odfrljila nagluha stara susjeda Dnevnik tako k’o da ga uživo vodi 10 000 Bad Blue Boys-a sa sjeverne tribine Maksimirskog stadiona. Bježim van iz stubišta tako kao da je nekome upravo eksplodirao plin kojeg je sve manje…
