“Stari si vidio ono kraj wc-a?!”, sa značajnom dozom komedijaške dramatike upitao me Zok nakon što se do mene probio kroz natiskanu publiku na koncertu punk benda “Slutim konje”, a koju oboje jako volimo jer ima simpatične tekstove o nasilju u obitelji, šovinizmu, pedofiliji u crkvi, agresivnom idiotizmu kapitalizma, intimnim odnosima pastira i ovaca, slijepom pridržavanju pravila GDPR-a i brojnim drugim stvarima koje i sami rado prakticiramo kad se epski napijemo (šala naravno).
“Kaj?”, pitam onako reda radi, više iz pristojnosti nego kaj me fakat zanimalo i dalje gledajući prema stage-u u nadi da će ga i smjer mog pogleda odagnati od toga da mi skreće pažnju sa “Slutim konje”. Koncert je bio u zenitu, ali Zoka nisam uspio spriječiti da mi zaslini uho s jednom od svojih beskrajnih opsjednutosti nebitnim pizdarijama. S neviđenim entuzijazmom nadglašavao je buku iz zvučnika sve dok njegova slina u mom ušnom kanalu nije preuzela funkciju čepića za guzu – (morao sam to napisati jer mi je bilo neoprostivo dosadno i predvidljivo napisati – uši)
“Stari”, pljuštao je po meni “ovo si trebao vidit” “Lik je priklještio trebu uza zid i ne pušta ju. Oboje imaju po stopedeset kila i prelijevaju se jedno preko drugog.” Premda me zasmetalo da se izruguje na račun nečije težine moram priznati da mu je opis bio dosta poetičan.
Bez srama je nastavljao:
“Znači to već nisam dugo vidio. Kako ju je lik žvalio. E guto ju je ko ogromna anakonda.” Htio sam ga pitat kaj ima i malih anakonda, ali prešutio sam jer mi se nije učinilo vrijednim gubljenja glasnica.
“E tak neš napaljeno i to onak bez srama na javnom mjestu. Ko tinejđeri na maturalcu. Strašno.” kroz smijeh će pa nastavi.
“E a kad ju je rukom krenuo dolje trljat. Stari moj, ko šmirgl papirom. Izgledalo je kao da se vratio iz rata s 50 gorila i pobjednički bacio na svoju majmunicu. U tom času pored nas se stvori par koji je poprilično odgovarao njegovoj priči. U gorućoj želji da mi što sočnije opiše taj epski prizor javnog upražnjavanja sirovih strasti, Zok ih nije primijetio jer im je bio okrenut leđima pa se i dalje povišenim decibelima nemilosrdno obrušavao na moje uho. Super, sad imam dvije muke, ne samo da ne mogu nesmetano uživati u koncertu već moram brinuti hoće li taj par shvatiti da ovaj luđak vrišti o njihovoj maloprijašnjoj avanturi kraj wc-a, nadglašavajući pritom inače vraški grlenog pjevača. Srećom, ovi su krenuli s bestijalnom aktivnošću o kojoj sam dotada imao priliku samo čuti. Okrenut leđima, Zok ni ne zna da je ono što opisuje kao nedavnu prošlost zapravo live prijenos, ali predomišljam se i ne trkam ga zbog toga pod rebra. Probudio se u meni neki đavo koji je samo čekao da napaljeni dvojac skuži da Zok o njima priča. Kad već ne gledam show za koji sam platio kartu, bar da vidim taj za koji nisam, a koji bi uskoro mogao započeti.
Za to vrijeme debeli napaljenik svojoj je odabranici grizao uho, ali nekako, kako bih to rekao – ne samo iz tjelesne već pomalo i iz gurmanske strasti. Bude mi nekako neugodno što sam čitavo vrijeme nemislio da Zok pretjeruje ometavši me u doživljaju koncerta.
“E Zok, ovo moraš vidit! Lik ju konzumira ko pizzu!”
Zok se okrene, malo ga zatekne da su tako blizu ljudi o kojima je maločas bez kočnice urlao.
Snimajući ih, procijedi mi na uho, osjetno tiše:
“Aha konzumira picu ko pizzu. Stari moj, ovak neš moš gledat samo u Godzilla protiv King Konga”…
