EU me govnom šopa i šopa, a ja gutam i gutam, oblizujem se i mislim si: „Čoeče kak je ovo fino“, ali ne zato što uživam u njegovom okusu već stoga što su u mene instalirali uvjerenje da je fino. Isprogramiran sam, glup, idiot. Podsjeća me to na onu priču „Car je gol“. EU – to vam je priča o krdu antilopa kojem priđe krdo nosoroga da ih uvjeri kako je od njihovog najvišeg interesa da im odsad život u savani organizira krdo gladnih lavova. Antilope skoče na svoje krhke nožice, nemalom broju njih sve je to nemalo sumnjivo, sve dok ih jedna, ugledna među njima – kojoj su lavovi obećali poštedjeti život, ne počne uvjeravati kako je im je to životna prilika. „Je, životna prilika za smrt“, izvali antilopa starica koju je bilo briga što će o njoj ostale misliti. Ova ugledna odluči ju pred ostalima sprdati i ponižavati govoreći joj da čita previše teorija zavjere. Nakon što je iz dana u dan ponavljala istu ploču o tome kakve ih sve koristi čekaju kad jednom lavovima dopuste da im se dovoljno približe, čak su i one najsumnjičavije počele vjerovati u to da su paranoične bez razloga. Pa ne bi nam valjda lavovi ponudili suradnju da nas na kraju prevare i pojedu…
..Od kada je hobotnica zvana EU proširila svoje pipke i na ova naša područja, primjećujem sve više ispraznog, bljutavo banalnog sadržaja koji je brižljivo zapakiran u atraktivnu reklamnu brošuru koja zapravo skriva govno. U narodu bi se reklo – tresla se brda, rodio se miš. EU „eksperti“ nadiru iz zemalja članica, da bi nam na poslovnim sastancima prodavali zrak kao najnoviju životnu pogodnost. Uče nas disati, ali po europskim standardima. „Mislite da ste do sada znali disati? E pa prevarili biste se“ – njihova je krilatica. Naša uboga pluća nisu ni svjesna što su do sada propuštala. Da vam budem iskren, ja sve teže dišem…
Bio sam na jednom od takvih tečaja gdje se 4 dana trkeljalo o nadolazećem modelu komunikacije s klijentima putem Skype-a. Skype sam po sebi nije ništa kriv, dapače to je jedan sasvim svrsishodan i koristan komunikacijski alat. Problem je u tome što za ovladavanje njime nisu potrebni dani već par minuta. Zamislite da 4 dana po 8 sati slušate najumobolnije moguće predavanje u kojem se jedno te isto vrti u krug jer, naravno, „složenost“ teme ni ne dopušta drukčiji ishod. Ovaj predavač je odlično plaćen za svoju sramotu, pomislih u jednom trenutku. Baš ga briga što svi prisutni žele pobjeći od lobotomije koju prodaje pod nuklearnu fiziku. Putuje po Europi, mjesečno zarađuje oko 3 tisuće eura, zbog kojih će rado prešutjeti uzaludnost i beskorisnost svojeg rada. Dapače, predstavit će ga kao najveću dobrobit čovječanstvu, ako mu još samo malo povećaju dnevnice.
Vi sjedite i mislite si kako ste upravo ušli u zonu sumraka. Ljudi oko vas djeluju nestvarno. Sve ovo mora da je plod vašeg bolesnog uma, izmislili ste sve. Da, očito ste naskroz poludjeli – kako inače objasniti prisutnost ovog grotesknog predavača u skupocjenom Boss-ovom odijelu, koji se ponaša kao da vam pokušava objasniti teoriju relativnosti, a ne nešto čime bi i čimpanza (bez uvrede majmunima) brzo ovladala. Uštipnete se i shvatite da ste doista tu, gdje ste i mislili da jeste. Ipak, zbog nekompromitiranja vlastite pozicije u firmi, koja vas je poslala na seminar, ne smijete ničim odati da vas ovo prodavanje magle izluđuje. Pozorno pratite predavanje plašeći se da će vas vaše lice u jednom trenutku odati i prikazati sav užas kojim ste iznutra preplavljeni. Blago se smješkate u paničnoj nadi da ćete u pogledu nekog od kolega nazrijeti isti osjećaj apsurda kojim ste i sami preplavljeni. Pogled koji će vam utješno reći: “Ha ništa, pravit ćemo se da učimo nešto revolucionarno novo i korisno jer nas zato plaćaju, jer smo kukavice koje sve razumiju, ali se boje to izreći – jer šuti bolje, nema veze što smo svi skupa robovi ove epske gluposti, plaćica je plaćica…
to be continued
