Čuli ste sigurno za izraz – pustio mozak na pašu. He pa moj je otišao tamo, a bez da sam ga pustio. Dakle, svojevoljno, drsko i bez prethodnog upozorenja. On je sad krava na ispaši, a ja moram napisati nešto, ali kako ću kad njega trenutno zanimaju samo trava i djetelina. Mozgu, kravo, želim te musti, za vime vuči, izvuć’ nešto mlijeka od slova. Muk. Mislim ne zato što je, kad je već krava, zamuuuuukao već muk kao posvemašnja tišina, ništica od zvuka, a još više sadržaja. Mozgu pliz, pliz urednik „Žilčić“ će me ubit ako mu ništa ne pošaljem, ritualno će me žrtvovat drevnim turopoljskim bogovima na glavnom gradskom trgu. Ne mora bit ni posebno pamtljivo ni pametno, čak ni zanimljivo, samo mi daj malo štofa – ostalo mogu i bez tebe. Ne vjeruješ mi? Ne gle, stvarno, ne šalim se, bio sam na tečaju pisanje gdje sam naučio bubregom od mozga preuzeti pisanje teksta. Znači, ti samo započni s nečim, a bubreg preuzima. Nešto poput štafete. Što? Štafeta te podsjeća na napor, a trenutno ti se ne radi ništa? Ok, zaboravi, bila je to loša paralela. Ajmo ovak, daj mi minimum minimuma i puštam te na miru? Opet muk, posvemašnja tišina, ništica od zvuka, a još više sadržaja. Dakle, sljedeći reci koje biste, kad ste već do tu došli, rado pročitali, ne mogu nastati jer do daljnjeg nemam svoj mozak na raspolaganju. Uzo “čovjek” godišnji i mo’š ga jeb… Ma ajde friče, kaže jedan od vas, ne moraš baš roman ponudit, al daj malo čovječe, pa ne možeš se ovako javno brukat, daj pobogu napiši bar nešto pa da poslije s osmijehom na licu možemo oprat suđe, učit za ispit, poslat klince na spavanje, natočit mužu pivu i počistit pseću kakicu. Sorry ljudi al’ ne mogu bez tog, za smišljanje teksta, ipak, složit ćete se, dosta bitnog organa zvanog mozak. Mislim to je kao da me neka ljepotica pita za koitus, a ja osto bez one stvari. Ono, ne ide, zaboravi. Mislim nije da ne bih kad bi mogao, ali trenutno mi se čini da nisam sposoban artikulirati ni neandertalski urlik, a kamoli iole smisleniji, međusobno povezani, niz rečenica. „Zlatko pretjeruješ“, nađe se netko pronicljiv. To sad radiš samo zato da mi kažemo: “Daj ne brij, vidiš da možeš, pa evo došao si već do pola stranice, što ne bi sad nastavio do kraja, mislim stvarno, sad si se tu naš’o izmotavat, a vidimo da možeš?“. Pa da al ništa zapravo nisam rekao, samo seruckam o tome kako nemam što za reći i razvlačim tu misao ko debela kuharica tijesto, branim se pred pronicljivim čitateljem. Još mi ne vjerujete. Ok, evo uzmimo primjerice ovu paralelu s kuharicom. Stavio sam je tek toliko da popunim prostor i time kod vas stvorim iluziju da se negdje krećemo, da ovaj tekst ipak možda ima nekog smisla. Pa ipak mora li se za kretanje proglašavati samo ono što negdje konkretno ide ili u to ulaze i ovakva čudnovata lutanja ljudske misli? Možda se ovdje ipak o nečemu radi iako se na prvu tako ne čini. Vodimo, ja i vi, koji još uvijek ovo čitate, svojevrsni dijalog. Kako to znam? Ajde da se ne lažemo, do ovdje ste već stvorili ili mišljenje da sam poludio pa vas zanima dokle to ludilo može ići ili ste po prirodi mazohist pa si ne možete pomoći ili vas naprosto zabavlja neobavezna linija, tok misli kojem upravo prisustvujete, a koji se, umjesto da o nečem konkretnom piše, bavi razmatranjem postavke da se i pišući o ničem zapravo o nečem piše.
Premda ste me maloprije pokušali uvjeriti da mogu pisati iako sam akutno obezmožđen, predosjećam da polako uviđate da ste možda ipak pogriješili. Uvjeravati vas da danas nikako ne mogu pisati, a imati protutežu u vašem bodrenju da je to ipak izvedivo, mogao sam sve dok ste još bili pri nadi da će nastavak teksta ponuditi nešto konstruktivno, opipljiv moment, kostur na kojeg će se naslagati ligamenti i mišići. Sad kad polako gubim vaše povjerenje, nemam više prijeko potrebnu protutežu i događa se preokret. Sada vas više nemam potrebu uvjeravati da ne mogu pisati. A ne, sad želim natrag vaše povjerenje da ćete konačno biti nagrađeni za dosadašnje čitanje, ali ne znam kako da ga zadobijem ako konačno o nečem konkretnom ne počnem pisati. Čini se bezizlazna situacija. Čudno je to, vidite. Nisam uopće imao neku konkretnu temu o kojoj ću pisati, a došao sam do kraja stranice pišući o tome kako ne mogu pisati. Kao je to, dovraga, uopće moguće? Je li ovo nešto najbesmislenije što ste ikada pročitali ili sadržaj znatno veće vrijednosti od one koju bi mu na prvu prišili, suptilno zakamufliran naoko jalovim nizom misli? Mene pitate? Pa kako da vam na tako kompleksno pitanje odgovorim bez pomoći svog mozga? Kako? Kako? Sad bi plako…
