U ovoj basni za odrasle valja istaknuti određene činjenice. Vuk je zapravo čagalj, poznatiji po imenu Joško, kako ga nazvaše mještani brdašcima prošarane Šiljakovine. Joško, vuk, više je puta primjećen kako u jednom jedinom dahu pretrčava čitave šumske parcele. „Ovaj ima pluća ko Dudo Šimenc“, nejedan je lovac znao reći kad bi dalekozorom pratio njegov trk s obližnje čeke. Vuk, Joško, jednom je navodno na dah preronio čitavo Veliko Čiče, toliki mu je kapacitet pluća. Zalegao poslije na ligeštul, navukao rejbanice, dobro potegao zelenkasti koktelčić iz čaše s kišobrančićem, okružen mladim vučicama koje su sve htjele njegove mlade. Kako su za vukove došla teška vremena u kojima se zbog
nezakonite sječe šume sve više smanjuju, a tradicionalni im plijen pred nosom odnose pripiti lovci, morali su proširiti svoje lovno područje na krajeve naseljene ljudima, a bogami i praščićima…
„Vuče, prestraši me čovječe, kud si pošo u ova doba dana?“, pitao je vuka Joška njegov kolega po životinjskoj vrsti. „Slušaj Anđelko, moram prehraniti obitelj, krećem za Šiljakovinu, tamo su neki naivni praščići navodno sagradili drvenu kuću“. Anđelko ga je gledao u čudu: „Čekaj Joško, čaglje, prijatelje moj, pa kako ćeš ugrabiti prasce ako su zaštićeni daskama i pod krovom?“. „Ma ne beri brige, srušit ću im kuću“, hvastaše se Joško, vuk, a zapravo čagalj. „Pa kako prijatelju, šta si nabavio bager?“ Ma jok, otpuhat ću je ko svjećice na rođendanskoj torti“, procijedi Joško kroz oštre zube od kojih je jedan imao nezaliječeni karijez, desno gore šestica. Čovječe, to moram vidjeti, odgovori vuk, a
isto čagalj, Anđelko, te pođe za svojim kolegom po zanatu i vrsti, Joškom.
Za to su vrijeme tri brata praseta kojima je jedna strana udruga za zaštitu domaćih životinja izborila pravo na neovisnost pa su svinjac zamijenili skromnim drvenim domom, ručali. „Dodaj mi molim te papar“, najstariji prasac Mirko zamoli najmlađeg prasića Zdenka. „Ali znaš da si alergičan, upozori ga Zdenko. „Ma znam, ali ne mogu si pomoći, ljudetina mi ništa ne valja ako ju ne zapaprim, odgovori Mirko koji ne voli ljudetinu, ali šta će, nema se u selu više šta za jesti otkad je većina domaćih životinja puštena na slobodu. Taman kad je srednji po godinama, Aljoša, htio na stol servirati desert, blatom premazan kolač od kupina, začuše kako izvana zašušti lišće. „Okreće na buru dečki, najstariji,
Mirko, upozori braću. Dune nalet vjetra kroz poluotvren prozor i podigne zavjese. Imali su što i vidjeti. Vučina iskesila zubalo i ispuhuje orkane prema njihovoj nekretnini. Zaljulja se prvi put kućica. „Ajme vuk!!“ Što ćemo Mirko, poviče u panici Zdenko. „Ajme šta mu smrdi iz usta!“, zavapi Aljoša. „Dečki, molim vas, ostanite mirni i zatvorite brzo sve prozore!“, naredi Mirko, sve u nadi da mu glas neće zadrhtati i otkriti da se i sam nasmrt prestrašio. „Moram ostati pribran, inače smo gotovi“, pomisli prase. „Aauuuuuuu!!, zavijao je vuk i ledio krv u svinjskim žilama. „Isuse, pojest će nas“, tresao se od straha Aljoša, stisnut u kutu trošne drvene kućice koja se također sva tresla pa se on i nije trebao tresti da bi se tresao. „No, no, ne boj se brate, neće nam se ništa dogoditi, pa gdje si vidio
da vukovi pušući ruše kuće, svinjskom racionalnošću tješio ga je Mirko. „Umorit će se on brzo“, nadoda. „Sumnjam, pa svaki mu je otpuh sve jači i jači, kao da namjerno skriva koliko jako može puhnuti, pa onaj najjači duv čuva za tren prije no što nam razleti dom. Ajme, što nas ne napadne neki astmatični vuk, nego baš ovaj koji ima pluća Godzile“, kukao je Aljoša . „Ček, kak ti znaš za Godzilu, otkad to svinje gledaju filmove“, upita Aljošu srednje prase Zdenko. „Ma sad smo u basni, pa kao gledamo, kužiš, namigne mu Aljoša. „Ahaaa, ok“, zadovoljno odvrati Zdenko.
Za to vrijeme, Anđelko, gledao je u svog kolegu Joška, s dolarima u očima. „Čovječe pa mi bi na ovom njegovom talentu mogli zaraditi brdo love“. Moram mu predložiti da se u ljetnoj sezoni zaletimo na turneju po otocima, Joško će strancima napuhavati luftiće, a ja ću mu biti manager, nećemo se više morati ko partizani vući po ovim šugavim šumama i gorama nego si unajmiti vilu na moru. Onak, ko ljudi“, razmišljao je i oblizivao se.
Za to vrijeme, daske su jezivo škripale, napnute preko svih granica. Čavli su već napola virili iz njih i premda je prasac Mirko naokolo letio s čekićem i zakucavao ih nazad, činilo se da braća prasad polako gube bitku. U krajnjem očaju, najmlađi, Aljoša, odlučio je krišom pripaliti kuću. „Možda dim odvrati vuka od daljnjeg puhanja. Ući će mu u nozdrve i natjerati ga u kašalj, prisjest će mu to njegovo duboko udisanje zraka kojeg u obliku oluje ispuhuje na nas“, rezonirao je. Dakako, njegova je ideja bila čista ludost, no ponekad se dobre stvari izrode iz loših planova. Kad je ugledao vatru, vuk Joško nakratko je stao s puhanjem i obratio se svom kolegi Anđelku koji je stajao sa strane. „Vidi ti ovo, praščići su se predali i naložili vatru za vlastiti roštilj. Ahahahahahahahaha lol lol lmfao“. Vuk Joško nije minutama mogao doći do daha od smijanja te je naposljetku pred šokiranim Anđelkom pao u nesvijest. Gaseći vatru iz protupožarnog aparata kojeg svaka moderna svinjska obitelj posjeduje Mirko je odgodio izljeve ljutnje na mlađeg brata Aljošu vidjevši što se dogodilo vuku. „Znao sam da neće dugo izdržati, evo umro je od naprezanja, uvjeren je bio Mirko i s braćom prascima krišom se iskrao kroz stražnja vrata i zbrisao do susjedne zidane kuće koju su njihovi prijatelji, također prasad, podigli nakon što im je glava kuće završila, od grada poklonjen, besplatni tečaj za zidara. „Tamo ćemo do daljnjeg biti sigurniji“, zaključio je.
Kad je vuk, čagalj štoviše, Joško, došao svijesti, nastavio je s puhanjem i na kraju uspio srušiti drveni kućerak. Kad je otkrio da u njoj nema praščiča njegovom iznenađenju nije bilo kraja. On i kolega mu Anđelko živjeli su tužno do kraja života (unatoč nađenom angažmanu u sezoni).
