Piše: Zlatko Majsec
U zadnje me vrijeme sve češće zapitkuju: “Dobro, kad se ti misliš oženit? Vrijeme ti je čovječe. Treba djecu radit. Ne misliš valjda sam dočekati starost?“ Nakon zadnje rečenice obično mi na pamet padne protupitanje: „Živim li ja to za svoju starost ili za ovo sad?“ U pravilu to ne izgovorim naglas već samo pognem glavu i malko se zacrvenim, znajući da je teško pobijediti protivnika čiji argumenti vuku korijen iz višestoljetne tradicije. Svjestan sam da bi ljudska vrsta davno izumrla kad bi svi funkcionirali poput mene, ali brojka od 7 milijardi čini me nekako spokojnim. Nisam uopće u bedu zbog činjenice da živim sam. Dapače. Bed mi je jedino kad ljudi misle da sam u bedu jer živim sam. Ili kad su uvjereni da nešto sa mnom nije u redu jer mi je već neko vrijeme ugodnije solirati nego biti u vezi. Nemam ništa protiv ljubavnih odnosa, da me ne shvatite krivo – oni su bez sumnje glavni razlog zbog kojeg se isplati živjeti. Ono što ovdje pokušavam je sagledati ljepotu koja se krije i s druge strane medalje.
Sve više ljudi danas solira. Za neke to nije pitanje odluke (ili mode) već primoranosti. Suludi tempo životnih obaveza uzima svoj danak u ljubavi. Mnogima poslije osmosatnog radnog vremena, kuhanja ručka, usisavanja stanja i uzaludnih pokušaja da pilom prerežu razdjelnike, ostane još taman toliko energije da se dovuku do kauča i zahrču uz budno oko Dr. House-a. Ne stignu ni razmišljati o tome da uz njih večeras ne leži nečije privlačno tijelo, a kamoli da se zbog toga uzrujavaju.
Poznajem neke ljude koji ne podnose biti sami. Gledaju me s nevjericom kad im govorim da nije isto biti sam i biti usamljen. Uz neke nedvojbene manjkavosti samačkog načina života, postoje i određene prednosti. Koje npr.? Lijepo je znati da kad ispuniš sve svoje radne obaveze možeš svo vrijeme svijeta organizirati isključivo u ritmu svojih (i ničijih drugih) potreba i hirova. Malo sebično, ali ugodno. Nikome ne duguješ poziv i zamorno polaganje računa gdje si bio/la, što si radio/la. Ok, malo ljubomore može biti afrodizijački dokaz nečije privrženosti, no tanka je granica u kojoj sve to skupa prelazi u nesnosnu gnjavažu. Znate već te situacije kad krene diskusija tko zaslužuje biti krivac, a tko ima moralnu prednost da bude žrtva. Začarani krug međusobnog optuživanja i vjerojatno najčešći razlog prekida i rastava…
… Kad si solo, ako ti baš tako dođe, možeš se čitavu nedjelju ne javljati nikome i lijeno se namakati u kadi punoj kipuće vode, sve dok ti se koža na jagodicama prstiju sva ne skori i pobijeli. Znam da će ženskim čitateljima slijedeći reci biti neukusni, ali radi se o nečemu što vrijedi za dobar dio muškaraca. Kad nemaš curu/ženu ako ti se to baš nikako ne da, možeš se ne otuširati tri dana i u srijedu furati boxerice od ponedjeljka. Umjesto mukotrpnog ribanja tepiha, fleku od vina prekrivaš starim poderanim čarapama ili vinom zalijevaš i ostatak tepiha, da ispadne da si želio baš taj uzorak. Sit i umoran od drugih ljudi imaš komfor isključiti se na par dana od čitavog svijeta, pustiti bradu i nokte pa se dragovoljno pridružiti nekoj bandi na motorima. U crnom kožnjaku i s kacigom pod rukom smiješ se bez grižnje savjesti upucavati nekom komadu za šankom. Po mogućnosti otuširan i s boxericama od jutros. Ali s groznim zadahom od pive. Koji obara s nogu kad ti spika malo zašteka.
Ženama je, vjerojatno, nešto teže biti samima. Ima i onih koje malko glumataju da žele muškarca na duže staze. Boje se da ne ispadnu emotivni bogalji ili hladne kučke ako iskreno ispale da im je sasvim ok i ovako – samima – uz povremene avanture. Ne treba im toliko njihov idealan muškarac, koliko sanjarenje o njemu. Sve je to normalno. Lakše je voljeti nekog sa sigurne udaljenosti svoje mašte nego kad se ta materijalizirana verzija vašeg idealiziranja pojavi pred vama, sa svim svojim vrlinama i manama.
Ne znam kako da vam ovo kažem, a da ne ispadne pretenciozno, no ja sam već prilično dugo ravnodušan spram te ljubavi. Barem one koja funkcionira po nekim unaprijed konstruiranim i očekivanim obrascima ponašanja koji ukoliko se ne ispoštuju – e onda ljubav ne valja.
Poput većine ljudi mojih godina, prošao sam i duže i kraće veze, neveze i bezveze. Za nekim sam ženama bio lud, zbog nekih sam bio lud. S jednima sam se želio skrasiti zauvijek, a od drugih pobjeći glavom bez obzira nakon što bi ih bolje upoznao. Priznajem, znao sam uz smiješak trpjeti nezgodan karakter, ako bi nanjušio šansu za uživanje u lijepom tijelu. Veze su mi (klasika) donijele i puno zadovoljstva i puno bola – no sve su to sastavni dijelovi istog mehanizma, dva pola planete ljubav.
Ono što nazivamo ljubavlju katkad nam prilazi u onim oblicima i trajanjima koji se prilično razlikuju od onih konvencionalnih. Zašto bi sekunda u kojoj ste ulovili nečiji znakoviti smiješak upućen samo vama bila manje vrijedna od godinu dana provedenih u braku? Ništa ne zaključujem već se samo pitam mjeri li se ljubav vremenom ili (i) nečim drugim? Možda i nije najsretnija paralela, ali brak doživljavam poput nekih prehrambenih proizvoda u Konzumu. Znam da su i hranjivi i ukusni, ali eto, dolazim potražiti neke druge među policama.
Obožavam dobro društvo, ali mi ono nije nužno potrebno da bih bio ispunjen i sretan. Samome mi teško može biti dosadno, ali zato može ako sam okružen krivim ljudima. Toliko mi se omililo biti solo da ozbiljno razmišljam o tome da ozakonim vezu sa svojom dugogodišnjom životnom suputnicom, vjernom i zanosnom gospođicom Samoćom. Dobro, dobro, onaj dio: „Možete poljubiti mladu“, vjerojatno bi izgledao malo čudno, ali ona je trenutno jedina kojoj bih se bez predumišljaja obvezao na zajednički suživot – u dobru i u zlu, u zdravlju i bolesti.
-“Zašto se ti još nisi oženio, što čekaš?” – pitala me baka na burazovom vjenčanju.
-“Ma znaš da bi, al’ što ću kad sam alergičan na prstenje. Koja će me htjet bez da okolo nosim taj okrugli znak zauzeto?”… Što se tu može, svatko nosi svoj križ…
p.m.s. (post Majsecov scriptum) Ako se ikad odlučim oženiti učinit ću to i iz razloga da povratim sve te pare koje sam godinama ulagao u darivanje mladenaca. Ipak je to i svojevrsni biznis, zar ne?
