Dok hodam kvartom brijem si da sam vel’ka ćunka
To je zato što sam nadimljen k’o dalmatinska šunka
Svašta mi se, vjeruj, u stanju tom priviđa
Npr. ja si brijem da se svakoj ženi sviđam
Svaka konstruktivna misao meni je tortura
Video igre i pornjava – to moja je kultura
Školu sam u širokom luku zaobilazao
Po tekmama sam puno radije plazio
Čestih markiranja i nereda uvijek sam bio vođa
Učio nisam nikad, meni je ulica bila Bog i Hodža
Profesori me nisu mogli ukrotiti, bio sam poput zvijeri,
Kolekcionar strogih ukora, u nekoj nepopravljivoj sferi
Na satu sam šutio samo kad bi doš’o odgovarat pred ploču,
Osjećao sam sram i nemoć, ali sam glumio totalnu mirnoću
Uvijek sam navijao da se u wc-ima i male i velike odmore ostaje
Urokavanjem u školi, a ne dobrim ocjenama, legenda se postaje
Tada sam, baš kao i danas, od 0–24 duvao
I mnoge zgodne klinkice uspješno smuvao
Jer curice vole mangupe, lupeže, lopove male
Sve dok ne odrastu i shvate da bile su budale
Kad sam odgovarao hrvatske pjesnike bio sam zatajan i tih
Al zato sam na tribini napamet znao baš svaki navijački stih
Osjećao da je to moja škvadra, moje vrijeme
Sve smo tada dijelili skupa, živjeli kao pleme
Tukli se, radili sranja, po dućanima krali
Nikad sa zajebancijom ni trena ne bi stali
Uvijek ušlagiran, uvijek pijan i totalno lud
Mladić koji obećava – da doći će pred sud
Jer kaj moš radit danas samo sa završenim osnovnjakom?
Normalno da u fušu svodničim i bavim se drogom lakom
Gle, znam da bi poštenije bilo da šljakam na baušteli
Al komforan sam tip, koji žuljeve na ruci imat ne želi
Radije riskiram da iza rešetaka završim, tam u Remetincu
Neg da na gradilištu robujem nekom fakultetskom klincu
Ne bu mene nitko tjero da skupim godine staža
Mafijaški mutni poslovi, to mi je sudbina draža
Poznam skoro svakog, u svom kvartu osoba sam javna
Kad me institucije zovu, to je redovito situacija pravna
Želim biti važan, omiljen, da mi se svi dive
Svoje komplekse liječim brdom trave i pive
Na klupicama pred zgradom moje grlo svaku noć kriči
Jebe mi se kaj se ujutro susjedi na posao moraju dići
Ma nek budu sretni, oni su ti odabrani da me čuju
Trebaju mi za govore plaćat, k’o što plaćaju struju
A ne mi murju stalno zvat i gonit me k’o džukelu neku
Glave radije nek’ pognu, ko Muslići kad krenu u Meku
Ja sam ko reper, riječima opisujem sve mane sistema
Al’ to da sebe mijenjam, to ni potrebe ni šanse nema
Faca s klupice pred kojom jednog dana svima će se gaće tresti
A do tada živit ću na grbači stare koja daje mi za van i za jesti
Kad dođem doma sav ušlagiran, s vrata pozdravljam baku
Stara gasi svjetla, struju štedi, jer ja sad svijetlim u mraku
Dok mi na tisuće svjetova kroz glavu u jednoj sekundi prođe
Otvaram frižider, mahnito žderem sve do ček mi ruka dođe
Liježem u krevet, sretan što je prošao i ovaj dan
Da se spasim svijesti o sebi, padam u dubok san
Kad nemam trave i alkohola to me jako smeta
Bez njih kao da sam gol, bez pravog identiteta
Prazna sam spodoba, protuha i lopov sitan
Premda umišljam si suprotno, nikom bitan
Tad’ nervozno kolegu svog zovem
Tužnu mu pjesmu na mob pojem
Šarmiram ga da mi na dug opet isfura
Jer nestašica me u gadnu depru gura
Pretvaram se u demona, bolje ti je da me ne srećeš tada
Jer nema tog što ne bih napravio da se riješim toga jada
Za mene nema perspektive, ja sam samo olupina stara
Koja nakratko postane brod, kad za drogu skupi para…
