Imam tog jednog prijatelja – klasičnog diva dobrog srca, orijaša koji se ne razmeće svojom snagom, ali je nije ni sasvim nesvjestan. Recimo nešto poput zgodne gospođice s velikim grudima koja ih ne voli isticati dubokim dekolteima.
Kad god bi bili u nekim od onih divljih izlazaka kad bi za okladu nekog, primjerice, valjalo podići iznad glave jednom rukom i gdje bi svatko prosječne građe ustuknuo što zbog svijesti da nije dorastao zadatku što zbog straha od kakve nehotične ozljede, on bi svakako, doslovce, objeručke prihvatio izazov. Treba li samo reći da je jednom u Rovinju pijan uletio među grupu boksača koji su iskušavali snagu svojih udaraca na kruški (znate onaj aparat koji pokazuje bodove nakon što ga se pomiluje šakom). Ne, nije on iščupao krušku iz ležišta kao što ste možda pomislili, on ju je onako super pijan promašio i na svoju sreću, nakon prvobitne iziritiranosti nad neočekivanim bezobrazlukom izazvao salve smijeha prisutnih boksača. Želim reći da je samo on mogao biti toliko samouvjeren da to napravi okružen nabrijanim, utreniranim borcima koji su uz već navedeno bili i poprilično pripiti i time zasigurno skloniji kraćem fitilju. samom A opet, ni njima ne bi bilo sasvim svejedno ući s njim u gužvu jer iza njegovih si leđa doslovce mogao doživjeti potpunu pomrčinu sunca. I autobus bi pored njega djelovao više kao kombi. Pretjerujem? Možda malo, ali ne previše. Kad smo već kod usporedbe s vozilima pazite ovo. Jednom ga je prilikom na parkiralištu ispred njegova ureda trknuo auto. Bio se nešto zamislio, baš kao i vozačica i bum – sudar titana. Priča on to nama, bilo nas je šestero, sedmero. Na nama ni znaka uznemirenosti – nikom ne pada na pamet pitati ga je li ozlijeđen – vidimo da stoji i smije se dok priča. Samo kratka šutnja i: “Jel’ s autom sve u redu?!”
E i tako se on te noći po kojoj je naslovljen ovaj tekst zatekao u jednom goričkom restoranu. Bio je na svečanoj večeri zaključenja nekog važnog posla. Popilo se, hvala Bogu, više od dosta, manje od previše, ajmo reći taman. Ipak, to je – taman – u njegovom slučaju uskoro prevagnulo u malčice previše. Mislim malo je to smiješno reći – ta ni alkoholu nije svejedno kad ga vidi – pitanje je tu tko će tu duže ostati na nogama čak i kad mečevi odavno prođu 12. rundu. Ipak te je večeri alkohol, na vlastito iznenađenje, izvojevao pobjedu.
Naš orijaš svjedoči: “U 3 ujutro spavam ispred restorana – gledam svoja posla, kadli pas mi priđe s leđa. Stoji, ne maše repom. Ogromni vučjak. Ko oni policijski, utrenirani. Iznad njega pun mjesec. Jebote samo sam čeko da počne zavijat.”
Mi naćulili uši ko unuci pred djedom čije priče obožavaju slušati uz pucketanje vatre u kaminu. “I kaj je onda bilo?”
“Niš, čopio sam ga za krzno, privuko ga k sebi i ugrizo ga za šiju. Mor’o sam, da me ne izdominira!”
Da je bilo tko drugi ispričao takvo nešto mislili bi da je u najmanju ruku lud. U njegovom je slučaju taj potez bio više nego opravdan, razumljiv, racionalan. Ta što je drugo mogao. Još je vučjak i dobro prošao. Bio je to samo nježan ugriz upozorenja…
