Zašamarao ga je život sa svih strana
Strana mu nije niti jedna rana
Lupalo ga, spuštalo, snižavalo,
Grizlo, vrijeđalo, nipodaštavalo
Bilo je i mnogo onih što su ga hvalili, dakako
Al’ uglavnom se sjeća onih zbog kojih je plako
I sad, glave i duha spuštenih u podzemlja tminu
Cinizmom se brani da mu do kraja nervi ne izginu
Sjeća se s nostalgijom onog starog, čistog sebe
Što okaljat se morao, htio ne htio, da ga ne istrijebe
I pita se jel to prilagodba koju je napravio jer je jak
Il’ kukavičluka i slabosti siguran, ipak, znak
Pred njegovim željama svijet se opire
Nadalačke oči pred time naučeno žmire
Nadalačke oči pred time naučeno žmire
Odmor mu od teških istina povremeno treba
Pa malko u svjesnoj naivi lebdi posred neba
Al’ kad oči vremenom razaberu mutno od jasnog
Shvati – i od suhog se obroka živi, ne samo od masnog
Al’ kad oči vremenom razaberu mutno od jasnog
Shvati – i od suhog se obroka živi, ne samo od masnog
Uči da ne pati zbog neostvarenih ideala
Već da hladnije promatra što je sudba dala
Da ga ne preplave beznađe, očaj i od sebe umor
On putem izmisli svoj sasvim otrovni humor
On putem izmisli svoj sasvim otrovni humor
Cinizam kao obrambeni mehanizam…
