Uspeo se na vlak i zasjeo na prvo slobodno mjesto s lijeve strane napola ispunjenog vagona. Bilo mu je već navrh glave i rada u školi i kolega i roditelja i pripremanja nastavnih satova i klinaca koji ne mare za povijest filozofije. Morao je otputovati, maknuti se, barem nakratko, od svega. Nije razbijao glavu kamo će. Nešto se u njemu već odavno odlučilo za Prag. Srećom, jer prevelik broj izbora kod njega bi obično rezultirao vječitim odgađanjem odluke. Sve što je o Češkoj znao stalo je u par klišeja: Čehinje su lake, Česi na Jadranskom moru vole izginuti na tisuće šaljivih načina, pive su im odlične, Kundera je nenadmašan pisac. No, ništa od toga nije utjecalo na njegovu odluku. Presudio je neki čudnovat osjećaj pripadnosti nepoznatom podneblju. Dvojbe više nije bilo. Ni izgovora da nema s kime otputovati. Odlučio je otići sam i to nakon što mu se tjednima dizao želudac na tu pomisao. Doduše, dizalo mu se i nešto drugo pri pomisli na Čehinjice. „One slobodoumne, a ja slobodo-ud-an“, provaljivao je za šankom lokalne birtije noć prije puta, osvrćući se oko sebe u strahu da ga nije možda čuo neki njegov učenik. Kao prosvjetni radnik mora paziti na takve stvari. Ugrozilo bi mu i radnu poziciju i profesorski autoritet da ga se ulovi u njegovim, katkad, razularenim birtijaškim eskapadama. S druge strane, u toj vječitoj borbi erosa i thanatosa, želio je da ga i učenici i kolege ulove kad je u elementu, da vide da nije on samo suhoparni ponavljač tuđih filozofskih misli, već muško, bećar, gospodin avanturist. „One slobodoumne, a ja slobodo-ud-an“, ponovio je, uvjerivši se da nema u blizini nikog tko ga ne bi smio čuti, ni sam ne vjerujući previše u tu rečenicu koja je, doduše, izazvala veselo odobravanje šankera pa mu se učini da i ako se po povratku s puta po tom pitanju neće imati s čime pohvaliti – barem je u njihovim mislima već uspio neku povaliti. Zanesen samim sobom razmišljao je… Bolje nijednu ne povaliti, ali da drugi misle da si povalio ili da ćeš povaliti, nego povaliti, a da to nitko ne zna, osim povaljene. Da to kažem u javnosti feministice bi me odmah prozvale da ženu svodim na seksualni objekt. Osobno, ne vidim u tome problem jer smatram da od toga da je doživljavaju samo kao seksualni objekt ženi može biti gore samo kad je tako ne doživljavaju.
Srce mu je ubrzano lupalo, kao kanarinčevo. Možda i po prvi puta u životu postupio je potpuno suprotno od onog što bi se moglo nazvati racionalnim. Bio je zasićen vlastitim životom, začaranim krugom obaveza i uloga u kojima se našao, a koje, većinski, nije volio. Živim kao zamorac u kavezu. Valjda da me odvrate od razmišljanja da sam zatočen, dali su mi na zabavljanje onaj kotač koji se vrti na mjestu, dajući meni, zamorcu, osjećaj lažnog kretanja i svojevrsni trening – da se slučajno ne udebljam i prerastem vlastiti kavez. Premda ponosan na smišljenu metaforu, greblo ga je što nije točno mogao razlučiti tko ili što ga je postavilo u kavez i darovalo mu taj zabavni kotač na okretanje.
Obožavao je vlakove. Ujednačen zvuk kojeg je proizvodio hod metalnih kotača vagona po tračnicama proizvodio je u njemu neobično zadovoljstvo i mogućnost da na vlastiti život počne gledati kao na nešto što se događa nekom drugom. Težina svih tih međusobno zaraćenih uloga koje je morao igrati u svom radnom i neradnom okruženju bila je u rapidnom padu. Ostavljao je samog sebe poput stare zmijske kože. Ovdje on kao svakodnevni on više nije postojao tj. mogao je do mile volje biti onim dijelom sebe koji mu je najmanje išao na živce, a za kojeg je van ovog vagona bilo najmanje vremena ili čak neki sasvim novi, neočekivani on kojeg će oživjeti ovo putovanje.
Uranjao je u pejzaže što su se izmjenjivali kao na tekućoj traci i pitao se kakva bi osoba postao da je odrastao u jednoj od onih trošnih kućica koje su se poput rijetkog bilja ukazivale na osamljenim brežuljcima bezimenih pustopoljina. Daljina sljubljena s njegovim pogledom pružala je slatku neizvjesnost, šansu da snovi krenu u bilo kojem smjeru, ni ispravnom ni neispravnom. Negdje na trećoj stanici puta počelo je sniježiti. Snijeg je nagnao putnike da iz svojih toplih sjedala razdragano bulje u bezbrojne pahulje što su nježno aterirale na hladnu zemlju i ljepile se o zamagljena prozorska stakla vagona. Promatran odavde, iznutra, snijeg budi puno ljepše osjećaje od onih koji bi me snašli u neposrednom kontaktu s njim. Paralela se nameće sama od sebe. Što ako je isti slučaj i sa samim Pragom, ako je on taj snijeg kojeg volim samo dok nas dijeli staklo mog sna? Poput djevojke u koju si toliko zaljubljen da ju zapravo nikada ne bi smio upoznati da ne oskvrneš ljepotu iluzije koju si o njoj stvorio. Ipak, što ako ta zaljubljenost dopušta da se ostane očaranim i ukoliko se njen karakter pokaže sasvim suprotnim od priželjkivanog. Može li se, u svom tom zanosu, zavoljeti ono što nikad nisi vjerovao da bi mogao voljeti? Može li sjaj opstati usprkos neočekivanoj tami na koju je naišao ili čak mračno uživati u miješanju sa svojim kontrastom? Što ako je sve to samo varka, jer nikad neću ni moći ugledati pravo lice Praga, ne bez maske koju tvore moje oči. Možda mi se ne sviđa Prag, možda se samo sviđam samome sebi kad o njemu maštam. Vidiš, vidiš, govorio je samom sebi, ima nešto u tome da se čovjek otisne na put, nema teorije da bih o ovim stvarima razmišljao da sam ostao doma. Pa ipak, da li bi, u slučaju svakodnevnog sjedenja u vlakovima, to romantično nomadstvo kroz neko vrijeme također postalo kolotečinom od koje bih se pokušao braniti onim oblikom života od kojeg sada bježim? Sviđale su mu se vlastite misli pa je malo mislio o njima, a onda se postepeno isključio i u ugodnom tupilu zurio u jureće panorame.
Kao da dopire iz neke druge dimenzije glas konduktera prenuo ga je iz polusna. Počeo je prepipavati džepove na jakni, pa na hlačama, pa opet jaknu, opet hlače – nigdje karte. Isuse, gdje sam ju stavio?! Skinuo je torbu i počeo panično pretumbavati stvari u njoj, mahnito se pokušavajući sjetiti gdje je karta završila nakon što ju je kupio na šalteru.
„Dobar dan, Vašu kartu molim“, stvorio se kondukter pred njim.
„Gledajte, ne mogu je naći… kupio sam ju, ali evo nestala je“, branio se filozof, osjećajući da mu se čelo u sekundi orosilo znojem. Svi putnici okrenuli su se prema njemu. Htio je iskočiti iz vlastite kože od nesnosne nelagode.
„Gospodine, imate ili nemate kartu?“
„Da, znam, shvaćam, vi samo radite svoj posao, ali ne mislite valjda da bih se ukrcao na vlak da nisam kupio kartu. Pa nisam idiot, znam da će doći kontrola, nije ovo ZET!“, rekao je filozof i prostrijelio konduktera pogledom. Bio je van sebe.
„Gospodine, morat ću vam zapisati kaznu i zamoliti vas da odmah napustite vlak“.
„Mogu li bar pričekati da vlak stane?“
„Pravite se pametni gospodine?“
„Ma ne, ne, samo znate, nisam kaskader“.
Ha ništa, bilo je ovo putovanje samim sobom, razmišljao je prisilno silazeći na stanici usred neke nedođije, s kondukterovom kaznom u džepu kao jedinim suvenirom s puta. Došlo mu je da se okrene i pokaže srednji prst cijelom vagonu, ali se suzdrži. Nije želio da ga još jednom vide izbezumljenog. Sjest ću u neku lokalnu birtiju, možda i prespavati ako imaju konačište, imam love sa sobom. Pojest ću neki sočan domaći odrezak, promatrat malo ljude, možda i porazgovarat s nekim zanimljivim, dobro se napiti, ma bit ću ok, tješio se premda je još uvijek nosio teret posramljenosti na grudima. Prag kojeg, ni sam ne znam zašto, tako volim, ne nalazi se toliko u Češkoj, koliko u meni samom. Dakle vukojebino nepoznata, ti ćeš danas biti moj Prag.
Kad je izvadio novčanik da konobarici isplati svežanj od računa što su se namnožili na drvenom stolu prekrivenom vezenim stolnjakom, pored novčanice od dvjesto kuna primijeti spornu kartu. Ovo je znak, ovo je sto posto neki znak. Tko zna, možda vlak iskoči iz tračnica, svi poginu, a ja ću moći pričati da sam božjom providnošću napustio vagon smrti. Joj, što je dobra ova travarica, a ni ova konobarica nije loša, ima nešto češko u njoj…
