Noćni povjetarac osvježavao je lica ljudi što su prolazili uskom dalmatinskom uličicom i nježno zibao barke u luci, bijele poput niske od predatorskih očnjaka na kakvoj domorodačkoj ogrlici. Motor ribarskog brodića uspavljujuće je klopotao dok su ribar (bivši učitelj) i unuk njegovog pokojnog kolege, kojem je davno obećao malog naučiti ribarenju kad poraste, polako napuštali lučicu. Iz konobe što se, sve manja i manja, polako gubila u daljini, na mahove je dopirala klapska pjesma. Preplanule djevojke i mladići šetali su rivom, ugodno iscrpljeni od cjelodnevnog sunčanja i kupanja, ali puni nade u sto uzbudljivih scenarija noći. Mladi parovi tražili su mračne kutke otoka za tiho izmjenjivanje nježnosti, a lokalni rudikul sjedio na drvenoj klupi s bocom pive kao jedinim, ali stalnim sudrugom. “Misli utihnu kad se zagledaš u noćnu vodu ili bar ne divljaju previše”, nerazumljivo promrmlja ribar, neodlučan da li da to naglas izgovori ili prešuti. Srebrna mjesečeva irokeza sjekla je crne kosa mora dok je mladac skenirao starčevu izbrazdanu, grubu kožu koja ga je neodoljivo podsjećala na onu od Keith Richardsa, legendarnog gitarista Rolling Stonesa.
Stari ribar primijeti da ovaj svako malo zaneseno bulji u neku djevojku čiji se osmijeh rascvao preko čitavog ekrana mobitela. Prozbori, više kao da se obraća moru nego malom: “Gledaš u žene kao u svetišta, drhtiš i gubiš dar govora. Kao da su ti nešto vječno nedostižno. Moraš s njima drukčije. One u tebi moraju vidjeti ono što ti sada vidiš u njima. Božanstvo. Najbolje ti je postati muzičar ili umjetnik neke vrste. Ako već nemaš za to smisla, jedna šarmantna odlučnost i bahatost donijet će ti više sreće od bojažljivog ispipavanja terena…zapravo, oprez, prevelika analiziranja i predomišljanja što i kako neće te dovesti do nikakvog ispipavanja terena, ako me razumiješ. Ali budi bez brige, to se sve vježba.” Zabavljalo ga je prisjetiti se kako je njemu bilo još u tim ranim godinama, ali pričao je toplom sirovošću koja je mogla značiti i da je takve stvari češće primjećivao kod drugih nego kod sebe. Na momente mu se činilo da odveć generalizira, ali je radije nastavio govoriti nego izložiti se nelagodi iznenadne šutnje. Uostalom i da pogađa u samu srž, mladac će ga ionako većinski izignorirati. Kao da mu je prisustvo nekog čije je životno iskustvo bilo u tolikom nesrazmjeru s njegovim, dalo neočekivanu snagu i bistrinu da razmućuje te vode u koje mu je misao zaranjala. Pubertetlija je nepovjerljivo dignuo glavu od mobitela, a stari je, zabacujući srdelu kao mamac, rekao kako ovaj dio pučine vrvi škarpinama koja voli vrebati plijen na kamenom terenu, gdje ga iz potaje munjevito proždire. Na nekih tristo metara od njih u pravilnim je intervalima žmirkao svjetionik. Starom se uvijek činilo kao da mu to namiguje neko drevno svjetlosno biće iz pratamnih morskih dubina.
“Uzmi primjer jednog gitariste. Što misliš je li mu gitara ljepše zvučala kad je kao početnik s neviđenim zanosom, ali još pregrubo prebirao po njenim žicama ili kad je kasnije, s izvjesnim manjkom početničkog uzbuđenja, ali znatno vještije, to činio? Pa naravski, ljepše je zvonila u toj kasnijoj fazi!”, pojačanim decibelima htio je neutralizirati preveliku očitost zaključka koja ga je neplanirano zadesila na koncu misli.
“Da, ali što mu to vrijedi ako je izgubio sav taj početni zanos? Kako onda istinski uživati u ženi ili gitari?”, mladac ga upita, uvjeren da se ne može istovremeno u nečemu biti i veliki majstor i veliki uživaoc. Starog zatekne pronicljivost pitanja, ali se brzo pribere. Bio je to instinkt učitelja koji zna da je uvjerljiv predavački stav često presudniji od uvjerljivosti samog sadržaja. “Griješiš. Majstoru visok stupanj umijeća o kojem je prije mogao samo sanjati, pruža jednu novu, tišu, vrst zadovoljstva, katkad toliku da i ne treba više odobravanje publike. “Premda”, pripaljuje lulu i polako otpuše dimnu vaniliju, “treba priznati, slatko je s nekim podijeliti kad se ulovi ženska – kao da se tek time zaokružuje, dovršava ta priča – tek kad ti i dobar prijatelj s kojim sve dijeliš zna i za to.” Pubertetlija se promeškolji. Dotaklo ga je ovo zadnje što je čuo iako se nevješto trudio da se to ne vidi – naime – pomisao da dijeli nešto zajedničko s toliko starijom osobom od sebe nije mu baš bilo cool. Lukavom starcu to nije promaklo. Osokoli ga što ipak ima zainteresiranog slušatelja..
..”Majstor je možda lišen pune slasti avanture istraživanja, ali i gorčine učenja na pogreškama. Gotovo je poništena granica između sna i njegova ostvarenja. Iz tog razloga majstor nema više ni tako čestu potrebu za sanjarenjem jer je bavljenje voljenom aktivnošću dovoljno slično prijašnjem snu. No, da bi se do tog stadija došlo valja biti strpljiv. To je ono čudesno i ironično kod mehanizma ovladavanja nekom vještinom. Dogodi se tek kad nas frustracija nad brojnim neuspjelim pokušajima dovede gotovo do želje za odustankom. Vatra želje prijeđe u ravnodušnost koja nije lišena automatizma ustrajavanja, ali koja nosi izostanak grča. Nezakočenost prevelikim očekivanjem ostvaruje očekivano, rješava tu zagonetku. No to je, kao i puno tog drugog u životu, maraton, a ne sprint. A vi mladi danas, vi biste sve na brzinu, da se i ne oznojite”, pouči, ali bez prevelikog prijekora, svjestan da mali nema ništa s tim prokletim usudom modernog vremena.
“Da, ali što ako je to varka, što ako je taj tihi zanos samo potrošenost?”, zavrištucka mladac. Stari ribar se nad tim zamisli i srce mu zadrhti kad osjeti trzaje štapa. Srce se ne zasićuje, samo nedovoljna predanost što nužno vodi u poraz vara srce da mu više nije stalo. Čovjek to čini da se zaštiti, izmiče ogledala pred sobom, da zaboravi u što se pretvorio. Ipak, nije to rekao malom…
