40 – godišnji Ante dolazi do Doma zdravlja, odjel za cijepljenje protiv virusa COVID, poznatijeg kao korona. Zastane pred ulaznim vratima. Bocnuti se ili ne bocnuti, pitanje je sad. Nepomično stoji, krene unazad par koraka, vrati se pa ponovno ustukne. Što nemam sreće pa ne poznam nekog tko ima virus, majke ti pa zažvalio bi ga pa taman i da je muško – samo da to odležim i zaradim potvrdu o preboljenju, rezonirao je rastrgan grozničavom dilemom.
Lomio se u njemu bitnik koji želi pokazati otpor strahovladi koja ga, kako tvrdi, fašističkim manirom prisiljava da se cijepi i pomireni otupjeli bijednik koji samo želi zadržati svoj ubogi posao dozvola za dolazak na koji će mu uskoro, kako stoje stvari, biti uvjetovana cijepljenjem.
Nakon epskog rata u sebi samome prevagne ga ipak na – bocnuti se. Bolje je tako, pomisli. Uostalom pa ova su mi testiranja sinuse uništila, a o stalnom peckanju u očima da i ne pričam. Tko je još vidio opirati se vladinom teroru s napuklim očnim kapilarama?, ne ide to tako. Dodajte još tome da mi penzionirana majka kući kleči predamnom i suznih očiju moli i preklinje da se cijepim jer da kako ćemo živjeti od njene umirovljeničke crkavice ako ja izgubim posao. I eto me – ja – uvjereni antivaxer unosim u sebe nešto što nikad ne bih da me nije na to natjeralo more zlih okolnosti.
Ante ulazi u čekaonicu gdje vlada tiha misa koju svetkuju 3 postarije gospođe. O bože kako sam posrnuo – bocka samog sebe, prije no što pravo bude bocnut. Obraća se mladoj doktorici koja na trenutak proviri glavom kroz vrata ordinacije.
“Doar veče, naručen sam u šest”
“Večeeer, sjednite, pozvat ćemo vas.”
Ante sjedne na drugu stranu od gospođa što su sjedile stiješnjene jedna do druge poput jaja ispod kvočke.
Osjećao se poraženo i jadno. Što će cjepivo njemu koji već 2 godine odolijeva epidemiji tako da nije ni zašmrcao, a u stalnom je kontaktu s ljudima, posebno na poslu. Mirio se nerado sa sudbinom promatrajući samog sebe kako tone u još jedan životni poraz. “Živi mudro, ne gini ludo.”, sjeti se omiljene izreke najbolje prijateljice njegove majke. “Da, ali što ako u ovom slučaju primiti cjepivo znači ginuti ludo?”, preznojavao se, hladan, blijed, mišića čudnovato napeto omlohavljenih od dvojbe koja ga je mučila.
“Vaksić!”, oglasi se doktorica kroz poluodškrinuta vrata.
Ante Vaksić ušao je u ordinaciju kao da odlazi na gubilište, s tom razlikom što će umjesto mecima biti počašćen prvom dozom cjepiva. Od tone pogledanih filmova na jutjubu koji su ljude odgovarali od cijepljenja pričini mu se da ga s malih označenih bočica na stoliću s kotačićima zlokobno gledaju crne očne duplje kosturskih glava.
Oni meni žele smrt! Dobro, ne smrt, al’ ne žele da budem zdrav sigurno – to farmaceutskoj industriji nikako ne paše – ne isplate im se zdravi, samo boležljivi.
Dal da sad izjurim van? Bit će malo sramotno, ali nije još kasno da umaknem, promišljao je, sav u nekom smrtnom strahu.
“Sjednite gospon Vaksić.”, prozbori doktorica.
On posluša, ali preko volje. Srce mu je kucalo brzo, ali nečujno, kao da se samo u sebe povuklo uvidjevši da nema više kontrolu nad situacijom.
“Nećeš valjda to učiniti papčino?”, odjeknu u njemu glas. “Prije tjedan dana rekao si da bi radije glavu gurnuo u grizlijeve razjapljene čvalje nego razgolitio rame za ubod. A vidi se sad – izdajico roda svog!”
Dok je doktorica pripremala dozu cjepiva on se meškoljio sav u neskladu između mirenja i nemirenja s okolnostima. Na svoje čuđenje nije više osjećao sram pred samim sobom no znao je da ne bi bilo tako da svoju predaju prizna nekom od svojih prijatelja s kojima je dijelio antivaxerske stavove. Ugasio se, isključio mehanizam otpora koji je još samo nešto nejasno prigušeno dobacivao iz dubine. Ante je spreman uštrcati otrov ako to znači da će zadržati posao. Ta i posao je otrov na unos kojeg svakodnevno pristaje zbog para. Neće gledati u iglu jer igle ne voli i uvijek je blijed ko krpa kad mora davati krv. Srećom pa to nije često. Pogled na stranu i boc – gotovo je. Malko osjeti da mu rame trne, ali osim smušenosti i usporenosti koje većinski može pripisati šoku nije osjetio bogznašto strašno.
Doktorica mu reče da ostane još malo sjediti. On radije ustane želeći se uvjeriti da je s njim sve u redu.
U tom trenu osjeti osrednji pritisak u čeonom režnju – nešto poput glavobolje kojoj nije baš sklon. Uslijedi težak napad hipohondrije kojoj je nešto skloniji.
“Gospođo molim vas, imam osnovane indicije da sam moguće upravo pretrpio moždani udar”, Ante iznenadi samog sebe – naime rečenica je djelovala odveć suvislo i preknjiževno za nekog tko je upravo pretrpio moždani udar.
“Možda ili sigurno gospodine?”
“Gospođo nemojte me zafrkavati, kao da mi neka teška olovna rijeka teče mozgom odonda. Zakrečenje sustava.”, opet biva zatečen krajnjom kirurškom preciznošću svog rečeničnog izraza kojom netko kome je mozak upravo rekao bye bye ne bi trebao raspolagati.
Nakon epskog rata u sebi samome prevagne ga ipak na – bocnuti se. Bolje je tako, pomisli. Uostalom pa ova su mi testiranja sinuse uništila, a o stalnom peckanju u očima da i ne pričam. Tko je još vidio opirati se vladinom teroru s napuklim očnim kapilarama?, ne ide to tako. Dodajte još tome da mi penzionirana majka kući kleči predamnom i suznih očiju moli i preklinje da se cijepim jer da kako ćemo živjeti od njene umirovljeničke crkavice ako ja izgubim posao. I eto me – ja – uvjereni antivaxer unosim u sebe nešto što nikad ne bih da me nije na to natjeralo more zlih okolnosti.
Ante ulazi u čekaonicu gdje vlada tiha misa koju svetkuju 3 postarije gospođe. O bože kako sam posrnuo – bocka samog sebe, prije no što pravo bude bocnut. Obraća se mladoj doktorici koja na trenutak proviri glavom kroz vrata ordinacije.
“Doar veče, naručen sam u šest”
“Večeeer, sjednite, pozvat ćemo vas.”
Ante sjedne na drugu stranu od gospođa što su sjedile stiješnjene jedna do druge poput jaja ispod kvočke.
Osjećao se poraženo i jadno. Što će cjepivo njemu koji već 2 godine odolijeva epidemiji tako da nije ni zašmrcao, a u stalnom je kontaktu s ljudima, posebno na poslu. Mirio se nerado sa sudbinom promatrajući samog sebe kako tone u još jedan životni poraz. “Živi mudro, ne gini ludo.”, sjeti se omiljene izreke najbolje prijateljice njegove majke. “Da, ali što ako u ovom slučaju primiti cjepivo znači ginuti ludo?”, preznojavao se, hladan, blijed, mišića čudnovato napeto omlohavljenih od dvojbe koja ga je mučila.
“Vaksić!”, oglasi se doktorica kroz poluodškrinuta vrata.
Ante Vaksić ušao je u ordinaciju kao da odlazi na gubilište, s tom razlikom što će umjesto mecima biti počašćen prvom dozom cjepiva. Od tone pogledanih filmova na jutjubu koji su ljude odgovarali od cijepljenja pričini mu se da ga s malih označenih bočica na stoliću s kotačićima zlokobno gledaju crne očne duplje kosturskih glava.
Oni meni žele smrt! Dobro, ne smrt, al’ ne žele da budem zdrav sigurno – to farmaceutskoj industriji nikako ne paše – ne isplate im se zdravi, samo boležljivi.
Dal da sad izjurim van? Bit će malo sramotno, ali nije još kasno da umaknem, promišljao je, sav u nekom smrtnom strahu.
“Sjednite gospon Vaksić.”, prozbori doktorica.
On posluša, ali preko volje. Srce mu je kucalo brzo, ali nečujno, kao da se samo u sebe povuklo uvidjevši da nema više kontrolu nad situacijom.
“Nećeš valjda to učiniti papčino?”, odjeknu u njemu glas. “Prije tjedan dana rekao si da bi radije glavu gurnuo u grizlijeve razjapljene čvalje nego razgolitio rame za ubod. A vidi se sad – izdajico roda svog!”
Dok je doktorica pripremala dozu cjepiva on se meškoljio sav u neskladu između mirenja i nemirenja s okolnostima. Na svoje čuđenje nije više osjećao sram pred samim sobom no znao je da ne bi bilo tako da svoju predaju prizna nekom od svojih prijatelja s kojima je dijelio antivaxerske stavove. Ugasio se, isključio mehanizam otpora koji je još samo nešto nejasno prigušeno dobacivao iz dubine. Ante je spreman uštrcati otrov ako to znači da će zadržati posao. Ta i posao je otrov na unos kojeg svakodnevno pristaje zbog para. Neće gledati u iglu jer igle ne voli i uvijek je blijed ko krpa kad mora davati krv. Srećom pa to nije često. Pogled na stranu i boc – gotovo je. Malko osjeti da mu rame trne, ali osim smušenosti i usporenosti koje većinski može pripisati šoku nije osjetio bogznašto strašno.
Doktorica mu reče da ostane još malo sjediti. On radije ustane želeći se uvjeriti da je s njim sve u redu.
U tom trenu osjeti osrednji pritisak u čeonom režnju – nešto poput glavobolje kojoj nije baš sklon. Uslijedi težak napad hipohondrije kojoj je nešto skloniji.
“Gospođo molim vas, imam osnovane indicije da sam moguće upravo pretrpio moždani udar”, Ante iznenadi samog sebe – naime rečenica je djelovala odveć suvislo i preknjiževno za nekog tko je upravo pretrpio moždani udar.
“Možda ili sigurno gospodine?”
“Gospođo nemojte me zafrkavati, kao da mi neka teška olovna rijeka teče mozgom odonda. Zakrečenje sustava.”, opet biva zatečen krajnjom kirurškom preciznošću svog rečeničnog izraza kojom netko kome je mozak upravo rekao bye bye ne bi trebao raspolagati.“Kako u vašem mozgu tako i u bolnici.”
“Molim?!”
“I ovdje vlada velika zakrčenost.”
“Gospođo, molim možete li mi pomoći? Znate, bojao sam se tog cjepiva jako. Mislite li da sam možda umislio sve ovo?”
“Istini za volju, jeste.”
Njeni odgovori ubadali su ga u srce poput šila. Učini mu se strahovito arogantna. Obuzme ga jak bijes, ali mu je bilo skroz nesuvislo izbaciti ga iz sebe jer je iznenadni pritisak u glavi isto tako iznenadno u potpunosti nestao.
“Ugrađeni čip možete doći iščupati tek kad primite drugu dozu.”, ubode ga još jednom doktorica s blago kiselkastim smiješkom.
“Ne ma znate, ne bojim se čipa nego nuspojava – znate puno sam čitao i istraživao o tome.”
“I što sad? Mislite da ste ekspert nakon što ste pogledali par videa na Youtube-u?”
“Pa ne, ali…”
Tu Ante odlučuje ušutjeti.
Bilo mu je tako lakše, pomirljivim tonom držati se isključivo linije sadržaja kojeg je započela nego joj bijesnom reakcijom jasno dati do znanja kako ne dopušta biti predmet njene bahate sprdnje. Naprosto nije htio da se ona još više umisli u svojoj važnosti i superiornosti nad njim koja ne počiva na ničem znanstvenijem osim pukog uvjerenja da cjepivo ne šteti. Doduše, kad bolje promisli, nema ni on neki opipljivi znanstveni dokaz da ono šteti – ako ne računamo neke tamo nepoznate mu persone s jutjuba koje djeluju upućeno, elokventno i iskreno u svojim stavovima koji se kose s mainstream stavom službene svjetske medicine.
Dok je izlazio iz ambulante i on i doktorica razmišljali su u sebi na gotovo identičan način:
Sve je više umišljenih poluidiota koji o sebi imaju jako visoko mišljenje. Naprosto nema pokrića za tu njihovu umišljenost, ali to za njih nije nikakva zapreka da se prikazuju znatno bitnijima i pametnijima no što doista jesu.
Ante je imao zakašnjelu reakciju, kako je vjerovao, pravedničkog gnjeva.
Sad ću se vratiti i jeb… joj sve po spisku. Reći ću joj: “Znate nemojte misliti da nisam primijetio vašu zlu namjeru da me ponizite. To što nisam reagirao ne znači da nisam primijetio račvasti jezik među vašim zubima. Ipak dok je sve to bjesnjelo u njemu nije bio ni primijetio da je već u parku blizu svoje zgrade. Ma…pusti, nema smisla, oboje smo uronjeni u istu otrovnu kašu iz koje nema izlaza, nije ona kriva – samo radi svoj posao, kao što si i ti sve ovo napravio da zadržiš posao i da ne moraš do vječnosti ići na testiranja koja su ti bolna.
“Molim?!”
“I ovdje vlada velika zakrčenost.”
“Gospođo, molim možete li mi pomoći? Znate, bojao sam se tog cjepiva jako. Mislite li da sam možda umislio sve ovo?”
“Istini za volju, jeste.”
Njeni odgovori ubadali su ga u srce poput šila. Učini mu se strahovito arogantna. Obuzme ga jak bijes, ali mu je bilo skroz nesuvislo izbaciti ga iz sebe jer je iznenadni pritisak u glavi isto tako iznenadno u potpunosti nestao.
“Ugrađeni čip možete doći iščupati tek kad primite drugu dozu.”, ubode ga još jednom doktorica s blago kiselkastim smiješkom.
“Ne ma znate, ne bojim se čipa nego nuspojava – znate puno sam čitao i istraživao o tome.”
“I što sad? Mislite da ste ekspert nakon što ste pogledali par videa na Youtube-u?”
“Pa ne, ali…”
Tu Ante odlučuje ušutjeti.
Bilo mu je tako lakše, pomirljivim tonom držati se isključivo linije sadržaja kojeg je započela nego joj bijesnom reakcijom jasno dati do znanja kako ne dopušta biti predmet njene bahate sprdnje. Naprosto nije htio da se ona još više umisli u svojoj važnosti i superiornosti nad njim koja ne počiva na ničem znanstvenijem osim pukog uvjerenja da cjepivo ne šteti. Doduše, kad bolje promisli, nema ni on neki opipljivi znanstveni dokaz da ono šteti – ako ne računamo neke tamo nepoznate mu persone s jutjuba koje djeluju upućeno, elokventno i iskreno u svojim stavovima koji se kose s mainstream stavom službene svjetske medicine.
Dok je izlazio iz ambulante i on i doktorica razmišljali su u sebi na gotovo identičan način:
Sve je više umišljenih poluidiota koji o sebi imaju jako visoko mišljenje. Naprosto nema pokrića za tu njihovu umišljenost, ali to za njih nije nikakva zapreka da se prikazuju znatno bitnijima i pametnijima no što doista jesu.
Ante je imao zakašnjelu reakciju, kako je vjerovao, pravedničkog gnjeva.
Sad ću se vratiti i jeb… joj sve po spisku. Reći ću joj: “Znate nemojte misliti da nisam primijetio vašu zlu namjeru da me ponizite. To što nisam reagirao ne znači da nisam primijetio račvasti jezik među vašim zubima. Ipak dok je sve to bjesnjelo u njemu nije bio ni primijetio da je već u parku blizu svoje zgrade. Ma…pusti, nema smisla, oboje smo uronjeni u istu otrovnu kašu iz koje nema izlaza, nije ona kriva – samo radi svoj posao, kao što si i ti sve ovo napravio da zadržiš posao i da ne moraš do vječnosti ići na testiranja koja su ti bolna.
Bio je malko ošamućen, klonut, umoran, pomalo silovan, al’ ponajviše ugodno zatečen činjenicom što je još živ. Lijek je očito djelovao.
Hm, no je li to baš lijek? Ne, ma ne, ne želim o tome više misliti, glava će mi se rasprsnuti od svih tih kontradiktornih informacija, trsio se prekinuti bolan i uzaludan tok misli…
