Već po tko zna koji puta pokazao sam se iznimno lošim i neuvjerljivim interpretatorom vlastitih stihova. Ne bi to bilo ništa strašno da se u to nije uvjerilo i osamdesetak ljudi koji su me te noći, nažalost, čuli. Radilo se o humanitarnom koncertu za pomoć Sirijskim izbjeglicama, u organizaciji kantautora Denisa Kataneca – Felona. Nehotice, svojim nastupom sam prisutne natjerao da prigodno prožive svoje prvo izbjegličko iskustvo…
…Još prije desetak i više godina, na nagovor prijatelja, kojem je teatralnost te vrste u krvi, počeo sam nastupati na večerima slam poezije. Najčešće traljav, rijetko solidan, baš nikada briljantan. Izgleda da sam teški mazohist. Kako inače objasniti stalnu potrebu za nastupima na kojima gotovo redovito podbacim? Bilo je tako i prije par tjedana u Vintage Industrial Bar-u. Nastupio sam poslije odlične Sare Renar i u prvih par stihova doslovce rastjerao sve okupljene.
Kao da sam prema ljudima rafalno ispaljivao metke, a ne pjesničke slike. Stampedo fanova obično uzbuđeno kreće prema omiljenom izvođaču. U ovom slučaju ljudi su se također dosta uzbuđeno kretali, ali u obrnutom smjeru. Iz medija već znate za one američke psihopate koji periodički na nekom provincijalnom koledžu ko iz šuba automatskom puškom posmiču dvadesetak studenata. Kao u nekoj igrici, mahnito pucaju u svakog tko im se nađe na putu. Pritom su, vjerojatno, u tolikom transu da se pomalo čude što iz njihovih žrtvi šiklja krv, a ne bodovi. Oči su im pritom zastrašujuće hladne i bezizražajne. E, tako sam i ja izgledao dok sam svojim rimama luđački pucao po svemu što se miče.
Bang! Bang! Bang! Kakav Django, ja sam ovdje jedini real thing revolveraš, lišen skrivanja iza metafore. Vidi ovog lijevo kako sporo trči. Bang! Bang! Dvije oštre rime ravno kroz nespretnjakovićevo srce. Pada ko pokošen i ruši još dvojicu pred sobom. Domino (d)efekt. Uzimam bazuku sonetnog vijenca i ispaljujem ga prema grupi djevojaka koje su brzale prema izlaznim vratima. Do mene je doletio par, još toplih, ženskih ruku koje su se ovile oko mene u čudnom pokušaju zagrljaja. Eto, cure očito vole dosta grubo.
Dok su preda mnom svi u panici bježali, rutinirano sam, kao da se ništa posebno ne događa, nastavio s rešetanjem. Pa tko živ, tko mrtav. Jednim slobodnim stihom oborio sam trojicu tipova s nogu i zario im hladnu bajunetu aliteracije kroz crijeva. Ako se ikada više odvaže da seru po meni, činit će to samo uz pomoć katetera. Sada me već ionako, kao i spomenute američke ubojice, čeka doživotna robija/sramota, pa čemu da se onda zaustavljam. Iživljavat ću se do kraja u tom sadomazohističkom pothvatu.
Tako mi je valjda bilo lakše nego odmah priznati poraz, pognute glave sići sa stage-a i sasuti si čitav spremnik strofa u sljepoočnicu. Ipak je dovoljno što sam se ovako belosvetski izblamirao. Pa neću im valjda još pružiti i satisfakciju da suzama otkrijem koliko me sve to iznutra ubija. Pravit ću se da sam dorastao situaciji, da me ne boli previše. Možda netko pomisli kako upravo prisustvuje eksperimentalnom performance-u, u kojem se ispituju granice izvođačkog poniženja. Bogme, ispitao sam ih te večeri.
Palo mi je na pamet da bih svoj talent mogao unovčiti ponudivši se policiji za rastjerivanje nemilih prosvjednika. Kakvi pendreci, suzavac i vodeni topovi iz kojih tuširaju buntovne građane protiv njihove volje. Samo neka mene postave za govornicu i stvar je riješena. Koliko god nezadovoljnici imali jak i opravdan razlog za prosvjed, bježat će glavom bez obzira pred mojim recitiranjem. Provjereno učinkovito.
Kao što se more otvorilo Mojsiju, tako se i meni otvorio bezdan ispred stage-a – neslavna slika koja sasvim sigurno neće završiti u nekom od nadolazećih reizdanja Biblije. Šačica preostalih slušača nakon prve se pjesme pretvorila u šačičicu. Nakon druge sam držao intimni monolog pred toncem koji je nezainteresirano zijevao poput nilskog konja. Da stvar bude još gora, jedna mlada djevojka je, manirom najgoreg back vokala u povijesti, uporno vikala: „Daj se makni! Makni Se-e! Makni Se-e! Nadglasavši i sam razglas zdušno je navijala protiv mene. Grleno čeljade, nema šta. K tome i otporno na metke.
Još se i danas usred noći probudim s teretom tog gorkog sjećanja na grudima. Obeshrabren, gonjen očajem beznađa, otvaram tada knjigu Echarta Tollea: „Moć sadašnjeg trenutka“, u nadi da će mi njegova istočnjački orijentirana duhovnost pomoći da podignem to teško sidro sa srca. Na trenutak počinjem lakše disati, demoni prošlosti slabe i iščezavaju u svojoj nebitnosti. Instant reprogramiranog duha odlučujem vratiti knjigu na neradni stol. Nakon te plastične operacije napaćene psihe, osjećam kako nešto iznutra podlački iskušava snagu svježih šavova. Isprva nejasno, pa sve glasnije, neka parodirana verzija Ive Robića pjeva mi znakovite stihove: „Vraćam se košmare tebi, tebi na obale Strave.“
Malobrojnima koji me poznaju, a koji su bili u Vintage-u te noći, vjerojatno je i samima bilo neugodno zbog moje blamaže(tine). Ha što su mi mogli reći:“Ma bilo je super, onih 80 prebjega su idioti.“ Yea right. Shvaćam ih, ni sam se ne bih došao tješiti. Netko bi iz prikrajka mogao vidjeti da samog sebe poznam i pred svima na glas reći: „Vidi ovog/ovu, priča s onim kretenom, sigurno je i sam/a prokleto netalentirana i dosadna budaletina.“
Piše: Zlatko Majsec
