Iz visokog dimnjaka dim je lijeno ustajao nebu, poprimajući mnoga lica, čas ljudska, čas životinjska. U daljini, poput kulisa, srebreno su svjetlucali planinski vrhovi. Stari riječni brodovi ležali su u svom vodenom krevetu, pokriveni izmaglicom što im je grijala drvena tijela puna ožiljaka. Jato ptica zalepršalo je nadvivši se nad grad. U savršenoj harmoniji strelovito je mijenjalo pravce nalikujući na kompjutorski precizne, mrežaste grafove. Dobro je što ptice ne misle, jer inače bi se zasigurno sudarale. To mora da je plod neke kolektivne intuicije, nečeg znatno efikasnijeg od uma. Plavi autobusi, poput putujućih konzervi uspavanih sardina, lijeno su klizili sleđenim cestama. Pospana, bezvoljna lica virila su kroz zamagljena, prašna stakla, obavijena koprenom friško napuštenog carstva snova, s nostalgijom kao jedinim stalnim suputnikom. Pred sam kraj puta poželjet će ostati u tom inkubatoru na kotačima jer je sličniji stanju sna od onog što im slijedi. Vjetar je zviždao pustopoljinom, uvlačeći ljudska ramena u krznene kapute. Grad je vibrirao u magiji praskozorja. Gusari u potrazi za blagom jedrili su asfaltnim morem, umorni od bitaka, ali to je već odavno ono jedino što misle da znaju i moraju. Premda nemaju povez preko nijednog oka, slabo vide na oba.
Misli se tope, izviru u nekim čudnim špiljama koje kao da nisu od ovog svijeta. Ubrzava se bilo postojanja. Nešto čudno, nevidljivo, ali prisutno, gnijezdi se u duši, lijepi svoje tamne pipke i ispituje teren, dokle može ići u parazitiranju. Ne dopušta pažnju, mir, konstantno sije samo kaos i distraktore, strah i sumnju, sleđuje ljubav.
Crna tinta nutrine preljeva se krvotokom, osvaja teritorij, kolonizira domaćina i gradi svoje baze. Pravi veliki potkožni rat. A izvana? Izvana lampice svjetlucaju, ljudi obavljaju jednogodišnji ritual topljenja leda oko srca, paše nam da se pojačano volimo – istovremeno strepeći od činjenice da će se sve uskoro vratiti na staro, sviraju kičaste blagdanske pjesmice, snjegovići pjevaju, svećenici trljaju pohlepne ruke, parovi pričaju o glupostima koje najčešće nisu ništa doli nespretna uvertira za seks, političari sliježu ramenima i, premda svjesni propasti, glume da ovaj brod ne tone kako bi putnici od kojih žive još malo ostali tu, psi vjerno prate svoje gospodare – duše prodane za jednu kost. Strah od tuđeg uspjeha je ono što visi u zraku, neizrečeno, ali gotovo opipljivo.
A ja, ja pretvaram svoju svetu predbožićnu depresiju u riječi i slike. Kad živiš u Hrvatskoj i netko ti kaže: „Sve najbolje“ to je slično kao da ti je prije ukrcaja na Titanik zaželio „Sretan put“. I nije da se iza izjave „Sve najbolje“ krije neko veliko zlo, samo je u njoj od vjere u izrečeno znatno više prisutna radost što će od drugih biti prihvaćena s odobravanjem i zahvalnošću, a to je ono najviše što ljudi i trebaju u ove dane, malo međusobne topline, pa makar i potaknute općeprihvaćenom frazom u koju više nitko i ne vjeruje. Radujte se narodi…
