“Hej, vidi koju je Luka knjigu kupio.” Pokaže mi fotku naslovnice Lukine knjige na Instagramu moj dobri susjed Tomo, a ja vam neću reći koje knjige jer hej, nek njen autor izvoli ovu moju kolumnu koju čitaju i prate milijuni, lijepo platiti za svoj oglasni prostor. Dopustite da malo budem lud i neuračunljiv (za razliku od inače hm hm), ovo mi je zadnji tekst prije ljetne pauze koju zbilja žudno iščekujem. Uglavnom, knjiga govori o tome da kad je čovjek na svojim nižim frekvencijama govori i čini nešto i u ime drugih – čega se oni (drugi) valjda boje ili ustručavaju učiniti iz raznoraznih razloga.
Shvatite, meni – sklonjenom od ubojitog sunca u hlad jednog debelokrošnjastog drveta u parku, omara u zraku nije baš pomagala u udubljivanju u filozofska promišljanja opravdanosti nižih frekvencija koje se manifestiraju u ljudskom ponašanju i doživljaju svijeta.
Ipak, morao sam. Bilo je to jače od mene. Ponekad imam osjećaj da je sve jače od mene, a ponekad da sam jači od svega. Premda svjestan da nijedno od toga nije istina i dalje u sebi nosim tu pubertetsku sklonost ka iracionalnim ekstremima. Ipak, ne i kad pišem – to kao da iz mene, barem nakratko, izvuče neki objektivniji dio mene.
“Još je i gospodin Immanuel Kant govorio o jednoj vrhunaravnoj maksimi koja govori da činiš tako da tvoje djelovanje u svakom trenutku može postati zakon općeg djelovanja. Moraš priznati, ovo je nešto nad čim se čovjek mora zamisliti. Dakle, ako nam je barem pokušati slijediti uputu jednog od najvećih filozofskih umova u povijesti trebali bismo paziti da svaki naš gest, riječ i nastup budu uzorom ponašanja od najveće moguće društvene dobrobiti. Takvi da u svakom trenutku mogu biti općim standardom na kojeg bi većina dragovoljno pristala. Nešto slično onoj Isusovoj: “Ne čini drugima ono što ne želiš da čine tebi.”, izađe iz mene formulacija s kojom nisam bio sasvim zadovoljan, ali koja je ipak dovoljno precizirala što želim reći.
“Hm, zanimljivo, povezao si jednog filozofa s Isusom.”, osmjehnuo se Tomo.
“He sad, postoje na svijetu dakako oni koji se, u većini slučajeva, jer bože moj, svi katkad puknemo, pridržavaju pravila pristojnog i uljudnog ponašanja. Lako je naravno biti uljudan i pristojan kad nas neki iritantni kreten nije izazvao da to više ne budemo, ali u tome se upravo, između ostalog, i ogleda ta neka viša frekvencija – da se ne reagira baš na svaku provokaciju, nazovimo je – niže frekvencije.”
Iste sam sekunde osjetio nedostatak prethodne rečenice, ali Tomo je bio spremniji od mene da me ispravi.
“Da, ali ponekad, da bi se zaštitilo višu frekvenciju valja reagirati nižom.”
“Da, dobro, to si u pravu.”
“Naravno, ne na način da se previše boravi u nižoj frekvenciji. Znaš onu priču o dva vuka – zlom i dobrom. Pobjeđuje onaj kojeg više hraniš.”
“Da, ali i sam si rekao da katkad treba biti zao prema zlu – da je to način da se očuva dobro.”
“Heh, što je dobro, a što loše? Tko to određuje? Tko je nosioc neosporivog prava da određuje što je dobro, a što loše.”, Tomo će odriješito.
“Znaš što, to se može i instinktivno osjetiti, ne mora se do toga doći filozofijom.”
“Hm, ok, ali negativci instinktivno naginju lošem.”
“Da, jer su preinferiorni da bi ispravnim, fair play putem došli do nečeg.”
“Hm ili pametni i komforni? Možda superiorni u svojoj hrabrosti da budu loši i prezreni jer žive san mnogih koji se na njega ne usuđuju jer je opasno.”, Tomo će s pogledom na stvar kojeg sam itekako svjestan, ali moram ipak moram kontrirati, pronaći nedostatak ili barem nadopunu – kvalitete rasprave radi. Mislim, pa tko je vidio u svemu se slagati sa sugovornikom – dosadne li i neproduktivne rasprave. No dobro i takve imaju svoje prednosti i kvalitete, ali ovo nije jedna od takvih. Odlično, to smo riješili pa možemo dalje.
“Naoko pametni, jer da su doista pametni već bi shvatili zakon karme. A i to što instinktivno naginju zlu ne znači da nisu svjesni da je to zlo. Oni dobro znaju da to nije dobro. Pogledaj naprimjer mafiju. Oni znaju da su loši – koriste red svijeta da u njega unesu nered i na tome dobro zarađuju. Koriste činjenicu da većina ljudi nisu šljam već pošteno obavljaju svoj posao. Shvaćaš, mafija treba uređeni, uljuđeni svijet da bi mogla na njemu parazitirali. Kad bi svi ljudi bili članovi mafije sustav bi se istog časa urušio. To bi bila neodrživa ideja.”, zadovoljan paralelom s mafijom odrežem.”
“Da, pa zato nam je u Hrvatskoj tako kako je hm hm.”, Tomo duhovito primijeti.
“Doduše i sustav je loš i maćehinski pa možemo na mafiju gledati i kao na moderne Robin hoodove.”, nadopunjavam samog sebe. Osjećam da smo malko skliznuli s teme, ali nije mi važno – uživam u tim riječnim rukavcima s kojih se može i lako vratiti matici, ali i lako otići u sasvim neplaniranom smjeru.
“Jedino što oni ne daju siromašnima nego sebi.”
“Tko?”, razmišljanjem o skretanjima više se ne uspijevam sjetiti o čemu sam ono bio govorio.
“Mafija!”
“Ahaa, da, pa možda su prije toga bili siromašni.”
“To što radi mafija, to rade i mnogi svakodnevni agresivci neudruženi u zločinačke organizacije – ne mislim samo na fizičke već i psihičke nasilnike. Koriste civiliziranost i odgojenost drugih da bi svoju nižu frekvenciju prikazali kroz nasrtljivo, ogavno ponašanje na koje im rijetki uzvrate paljbu. Oni računaju s tim da se obični ljudi preplaše ili budu previše zatečeni i šokirani da bi im uzvratili istom mjerom. “, rezonirao je Tomo.
“Puno toga se na ovom svijetu ne može postići finim putem. Previše je onih koji razumiju samo zakon sile, a knjiga govori upravo o takvima koji se ponašaju u skladu s nižim vibracijama. O tome sam zapravo htio govoriti. Koliko je to zapravo neodgovorno i glupo. Primjerice, ako je vjerovati Kantu kad bi se svi počeli tako ponašati imali bi totalnu džunglu, rat, divlji zapad po čitavom svijetu. Preživljavali bi oni dovitljiviji, sretniji i organiziraniji. Sumnjam da bi autor te knjige volio naći se u takvom svijetu o kojem piše. Računa s time da će se većina zadovoljiti fantazijom, poistovjećivanjem s tim nekim ratnicima podzemnih energija i nižih strasti, ali ne kroz praksu već kroz maštu ili razgovor. To i prodaje knjigu. To da mogu biti nakratko netko drugi dok čitaju. To je puno lakše nego se uhvatiti ukoštac s posljedicama odluke da se takav način života prevede u praksu, ali opet ko što rekoh, previše toga ne može se postići finim putem.”, pametujem.
“Hm, pa mi već i živimo u takvom svijetu, samo se umjesto toljagama i teškim riječima češće borimo verbalno – relativno viteški, vezama, statusom, novcem, izgledom, srećom. E, ali zašto si o ovome sad pričao kao da je življenje po tim nižim frekvencijama nešto poželjno?”, Tomo upita.
“Pa ne znam, na časak me zavelo, zanijelo u tom smjeru. Ne znam ni sam više u što vjerujem. Krenuo sam braneći jedan stav, a nekako završavam odvjetnički i srcem zastupajući onaj protiv kojeg sam prvobitno ustao. Možda je niža frekvencija zapravo najbolje oružje više – možda bi se ona trebala zvati višom ili barem poželjnijom… Ili…Ne, ma nije… To je na nivou vijesti i Netflixa – ta niža frekvencija – ljude se stalno plaši i bombardira apokaliptičnim prizorima i informacijama od kojih se ledi krv u žilama. Time ih se drži na nižim nivoima svijesti. Planski. Programiraju ih jer u crnom svijetu oni će kontaminirani imati značajno manji impuls zgražanja i želje za promjenom na bolje. Dapače, mislit će da je takav svijet jedini moguć. Mislim sva ta borba s demonima, vanjskim i unutarnjim, možda se sve to može…ne izbjeći…to ne, ali biti barem privremeno na jednoj povlaštenoj poziciji osobe koja ih je i dalje svjesna, ali ne mora zbog njih svaki trenutak svog postojanja provesti tavoreći u psihičkim težinama.
“Hm pa možda si u pravu.”Što ako je nekome u interesu da mislimo da ne može biti drukčije.”
“Vidi sad njega s teorijama zavjere.”
“To nije teorija zavjere. Samo moj misaoni proces.”, odvrati Tomo.
“Ne ma sve ok, neću sad o tome. Želim samo reći – čini mi se da se tu radi o preporuci da se čitavo vrijeme bude u tom modu niže frekvencije tj. težih osjećanja. S tim se na početku nisam mogao složiti iako shvaćam da je nekima nemoguće drukčije se postaviti. Svijet je sve groznije mjesto – mislim da je sasvim realno u takvom svijetu biti postavljen na stražnje noge, na oprezu – jer prijete ludosti, apsurd i problemi sa svih strana. A opet, moja je deviza da ne može čovjek čitav život provesti na straži. Niti postati ko oni ko tlače – biti na toj frekvenciji je tek poraz…A opet, što ako… Mislim sve mi to sami nosimo u sebi, niže. više, bolje, lošije. To je poput odabira kaputa. Nije li to zastrašujuće – da je to možda u konačnici nešto tako banalano kao odabir stila.”
“Ne ma nije. A-a, sumnjam, to ipak većinski ovisi o karakteru, iskustvima, okolnostima, geneteci. Nekad ta mješavina ima znatno veću šansu i nekako je logično i prirodno da prevagne na jednu, a nekad na drugu stranu.”
“Da, a opet – sve je to u nama, i teška mafija i Bečki dječaci i sto varijanti njihovih hibrida. Svi ti nespojivi ili teško spojivi dijelovi mene kojih moram tvoriti koliko toliko funkcionalnu cjelinu. Ja sam bipolarni medvjed. U najmanju ruku.”
“Ha svi smo frende, svi smo…”
