Sjeo sam na bajk koji me automatski, kao da ja tu i nemam neko pravo g(l)asa, odvezao u smjeru omiljene birtije – neću reći koje jer mi tamošnji gazda i bez da ga reklamiram zna okrenut rundu. Sjeo sam na terasu, ispod krošnje drveta (ok, sad već znate gdje sam) i naručio sok od hmelja. Birc se polako punio ljepoticama s obližnjeg veleučilišta u koje sam se trudio ne zuriti prenapadno. Nisam u tome uspio. Večernji povjetarac osvježavao je lica gostiju i odnosio s njih umorne naslage radnog tjedna. Idila, rekao bi netko. No mene je čitavo vrijeme nešto kopkalo, nešto u stilu: „E majmun, neš si zaboravio, e tenkre kaj se ne sjećaš, e lik daj se skoncentriraj. Ništa… No unutarnji glasić nije odustajao sve dok mi nije sinulo: „Isuse, terasa Galženica, Gorički klub mladih, bend „Alive“. Ajmoooo!!!, neartikulirano sam dreknuo u stilu Zdravka Mamića. To samo po sebi i ne bi bilo nešt’ strašno no kad sjediš sam u bircu i odjednom zaurlaš bez da se nekom konkretnom obraćaš, tooo zna bit malo nezgodno…
…Dok sam pedalirao na koncert spopadale su me, pokazat će se, bezrazložne paranojice: „Jooj, zašto sam ostavio najdraže mjesto, faak, kaj ak’ mi se bend ne svidi, hoću li glumit pred ekipom koju tam poznam da mi je dobro il ću iskreno reć kaj mislim i riskirat rasprave u koje mi se neda ulazit? A šta da radiiim?!“
Odgovor na sva ta pitanja „Alive“ mi je ponudio i prije no što sam se popeo na „mladolikih“ terasu. Već spomenuti povjetarac nosio je njihov zvuk kroz noć i nježno mi pomilovao uši. Mmm, sviđa mi se ovo jelo od zvukova. Penjao sam se stepenicama, želuca punog pive, ali i leptirića znatiželje kako će na me djelovati ostatak njihovog repertoara. „Dečki su odavde?“, pitao sam I. P. unijevši joj se pivskim zadahom u slatke ušice u koje su uletile moje prateće mušice. „Jesu da, btw čujem te i ovak, ne moraš mi se nabijat u uho!“. „A u neš drugo?“, srećom sam se snašao, a ona mi zbog tog „snalaženja“, srećom, nije opalila šamar. Očito sam kod nje uživao privilegiju prihvaćanja krajnjeg bezobrazluka (šarmantno priopćenog) na temelju poznanstva. Znam da sam „ponekad“ seljačina, al znam i da je njoj ponekad zabavno kad sam seljačina…
…Sa svog seljačinstva prebacio sam koncentraciju nazad na zvuk koji bi se moglo nazvati prilično urbanim, modernim, čak hipsterskim – u najpozitivnijem značenju te riječi. „Alive“ čini trojac – Zvonimir Horvat – vokal i gitara, Alen Mujkić – gitara, kljave, back vokal i Hrvoje Pikl na ritam mašini i drugim artificijelnim synth elementima koje ne znam adekvatno imenovati. Vješto su izbjegli, a što je, pretpostavljam, rezultat ozbiljnog rada na probama, da zbog elektronskog dijela svojeg zvuka zvuče izvještačeno. Baš naprotiv. Sve skupa zvuči vrlo eterično, toplo, uvježbano, u zanimljivoj kombinaciji gotovo meditativnog Zvonimirovog vokala i na momente partijanerski nabrijanog, ne i agresivnog, zvuka umjetnog bubnja. Promatrajući Zvonimira (ne u gej smislu šta vam je) razmišljao sam o tome kako je dobro što je frontmanski frajerluk evoluirao. Od klasičnog divljanja i igranja na „mišiće“ zapravo je puno više hrabrosti, muda ako hoćete, potrebno da se, poput njega, bude nježan u svom nastupu. Baš je ta nenametljivost, pa možda i mala sramežljivost i njega i ostatka benda, uz neprijeporno kvalitetnu muziku koju su isporučivali, proizvela taj dodatni šarm zbog kojeg smo, ne pazeći dal nas netko gleda, plešući izvijali svoja tijela u ritmu muzike za ples – kako kaže jedna stara pjesma. U prvom redu odano su ih pratili i „navijali“ njihovi frendovi, no bez brige, i mi koji s njima inače nismo emotivno povezani, postali smo to ove lijepe noći u kojoj su mi se, opijenom energijom muzike puno više nego pivom, goričke zgrade pričinjale kao dijelovi New Yorka ili nekog drugog šireg svijeta.
Kad je koncert završio, neću lagati, osjetio sam zov svog mjesta, a i terasa nažalost ima rok trajanja do 22 sata – što je sasvim razumljivo jer u neposrednoj blizini su prozori zgrada kroz koje nažalost nisam vidio nikakve Švedske akcione, al jesam jednu mladu mamu kako polaže dijetešce u kinderbet. Bris!…
… Za šankom, mojim svojevrsnim radnim mjestom gdje sve ovo brzinski pišem, slušam svog frenda S. koji mi uživljeno opisuje kak je prije par dana pao s bajka i slomio ključnu kost. „Pa to je dost bitna kost“, veli mu pametno jedan lik – sušanker. „Šta bitna… ključna čovječe“, nadovezao sam se.
Onako sa zagipsanom čitavom desnom rukom S. me zamolio da mu otčepim pivu. „To može, al kaj se pomoći oko pišanja tiče, pričekaj da još malo pijem“, rekao sam. Prasnuo je u smijeh tak da je zapljuvo netom oprane čaše u sudoperu. Pričao mi je nakon toga o iskustvu uspavljivanja prije operacije, kako mu je ta narkoza bila vanzemaljsko iskustvo i kako mu se zapravo baš svidio taj minimalistički život u bolničkoj sobi u kojoj je proveo pet, neočekivano predivnih, dana. Slušao sam ga i sve te živopisno opisane pojave poput predivne narkoze, minimalizma, vanzemaljskog iskustva mogao sam u nemaloj mjeri poistovjetiti s mojim maloprijašnjim iskustvom gore na terasi „mladolikih“ mi prijatelja i kolega muzičara…
…Skupila se lijepa gomilica ljudi gore na terasi Goričkog kluba mladih koja je, baš ko i ja, „pobožno“ i s konstantim smješkom ugode popratila nastup ovog novog goričkog benda za koji sam sinoć prvi put čuo, ali za koji će se još, siguran sam, čuti!
