Premda u zadnje vrijeme pokušavam upetljavanje u društvene mreže svesti na minimum, ne ide to tako lako. Ovisnik sam, kao i dobar dio vas. U stanju sam i do stotinjak puta dnevno, sav trepereći k’o narkoman što nestrpljivo iščekuje ubrizgavanje heroina u venu, provjeravati što se to tako interesantno i „bitno“ krije iza novih poruka na Viberu, WhatsAppu ili crvenih obavijesti na Facebooku-u. Ipak, srećom, nekad je i poželjno biti u toku s vijestima u internim grupama..
.. „Kaj onda Majs, ideš s nama Velebit?“, dočekalo me Frodo-vo pitanje kao podsjetnik na nešto za što sam mislio da će ostati jedan od onih kasnonoćnih dogovora kad opijeni alkoholom i atmosferom ljudi pristaju na nešto za što će već sutra, kad pijanstvo i adrenalin popuste, umjesto načina da to pretvore u djelo, smišljati najuvjerljiviju izliku da se toga riješe. „Idem!“, bilo mi je već dosta besciljnog tumaranja po kvartu kojim bih, kad bi takvo natjecanje postojalo, svojim primjerom mogao konkurirati za najblesavije moguće iskorišten godišnji odmor. Ikad. Nagradu bi mi uručio gradonačelnik uz riječi: „Čestitam, osvojili ste tri dana prisilnog klesanja kamenja na Golom otoku. Kaznionica će u vašu čast biti privremeno opet puštena u pogon“, jer, naravno, nagrada mora prikladno prezentirati svu uzaludnost, blesavoću i muku za koju se dodjeljuje. Pa ipak, bilo je tajnovitog šarma u (polu)pustim ulicama, podnošljive tuge za nejasnim morskim avanturama koje se propuštaju, nostalgije prožete osmjesima dragih ljudi koje više ne viđam – a koja je na moment ili dva gušila, pretvarajući sadašnjost u klaustrofobiju, omeđenost vanjskim uvjetima koji više ne mogu, van domene sna, vratiti te divne isječke prošlosti.
Dok ovo pišem dvije mlade curke u parkiću iza zgrade sjedaju na vrtuljak. Imaju lijepe batačiće, vitke, pileće, a i okreću se, baš poput pileta što se peče nataknuto na šipku. Trebalo bi i njih nataknuti, zrele su za jedno pečenje, mislim si u stilu starog pokvarenjaka. Taman sam chat-ao s ljubljenom Anuškom koja me, pohvalivši se kako je baš na balkonu kod jednog svog druga pjesnika, učinila ljubomornim. Umjesto da joj to priznam, poslao sam joj fotku redaka o batačićima maloljetnica, umišljajući kako sam baš kul – sloboduman, veliki spisatelj, no zapravo sam joj, sasvim bijednički i prozirno, htio uzvratiti udarac. Tim bumerangom ljubomore umalo sam inicirao kratki, ali intenzivni treći svjetski rat. Kao i kod većine muško-ženskih svađa, muško je na početku veliki frajer koji se, sasvim naivno i kretenski, ne boji spomenuti druge žen(s)ke, a na kraju plačljiva frajerska kujica koja preklinje za milost i oprost. Pitajte me kad ću sljedeći put Anušku pokušati učiniti ljubomornom. Ili bolje, nemojte. Iako, samo da znate, nije ju toliko izludilo što spominjem druge žene već što joj se ispričavam zbog iniciranja njenog bijesnog ispada. Ona u meni želi vidjeti pravog mužjaka koji stoji iza onog što kaže/piše, pa makar ju to i boljelo. Sve ju naime manje boli od tog kad gubi sliku mene neprikosnovenog gospodara svog stava i slobodne volje. Jer to ju loži. A ja, luđak, mislim sto stvari o istoj toj stvari, od svih tih verzija tko sam ja ustvari? Kad sam je, istrošen i sluđen od isprika, naposljetku s uskličnikom poslao na jedno mjesto rekla je da me želi, a ja sam onda želio zaplakati što joj naravno nisam rekao jer sam, konačno, ponovno bio muškarac u njenim očima, ali… izgubio sam fokus s onog o čemu sam krenuo pisati…
… E, vidite, taj privilegij prevelikog gubljenja fokusa nemate kad planinarite Velebitom. Tamo treba paziti na svaki korak jer te u protivnom vreba istegnuće zgloba, a i provalija te odozdo uvijek strpljivo gleda gladnih, razjapljenih usta. Krenuo sam na put s Frodom, Legolasom, Aragornom i Gimlijem. Kog zajebavam, ne zovu se tako? He pa za potrebe ove priče zvat će se tako. Anuška bi sad bila ponosna na moju nepokolebljivost. Iskrcavši se iz auta na Zavižanu, dok sam sa strahopoštovanjem gledao sve te planinske zeleno – bijele dine i vrhove koje nam valja osvojiti, poput munje me zabljesnula Frodova „utješna“ rečenica: “Ovo sve kaj odavde vidiš nije ni desetina puta kojeg moramo prijeći“. „Ma da?“, rekao sam hineći znatiželju koja je spremna suočiti se sa svime, no zapravo sam bio malo ustuknuo. Jebiga, jedno je preseravati se, po birtijama i pred Anuškom, da idem propješačiti 57 km divljinom Velebita, a nešto sasvim drugo to doista napraviti. Ovo vam zvuči kao klišej? Ha čujte, klišej je ružno ime za istinu koja se zbog prevelikog broja ponavljanja do te mjere izlizala da ju se ljudi srame izgovoriti.
Svjestan sam da pretjeranim izljevom emocija i dojmova katkad samo prikrivamo njihov izostanak no vjerujem da svi vi koji se volite uputiti u divljinu možete sljedeće retke popratiti bez imalo sumnje u autentičnost mojih unutarnjih doživljaja i vanjskih senzacija (ako takve uopće mogu postojati bez posredništva, već spomenutih, unutarnjih doživljaja) 
Ne postoje nedostatak snage i inspiracije već samo nedostatak volje da se one isprovociraju, bilo što da pokušavaš napraviti. Sam tijek hoda pobrinut će se za sve ono što mi se u ovom momentu čini neizvedivim, s obzirom na moju fizičku (ne)spremu, i uključiti neznane izvore energije. Isto tako, kad se otisneš na put, taj veliki početni adrenalin postepeno se smanjuje, da bi opstao, konzervirao se i uključio na za to potrebitim dijelovima etape. Nisu mi te „velike“ misli, kao u tipičnom američanskom filmu, tamo gore pale na pamet, pa me potaknule da lakše svladam napore i iskušenja, ali jesu sad, kad pišem o tom. Nekom sasvim običan trening meni je junferu bio pomalo epsko putovanje jer sam nadobudni rekreativac, s ruksakom punim teških, nepotrebnih stvari, no, pokazat će se, srećom, ne sasvim bez pokrića za nadobudnost.
Hrskalo je kamenje pod džonovima naših jeftinih gojzerica. Premužićeva staza (remek djelo graditeljstva kako, sasvim ispravno, piše na pločama postavljenima uzduž staze) pruža impresivne poglede na zelene proplanke, šume, otoke i more, no svojim najimpresivnijim dijelom ona je ipak ruta po planeti divovskog kamenja. Da, planeti, jer mjestimice hodač ima doista dojam da je napustio obrise poznatog svijeta. Kao i svaki početak i ovaj je, dok je još bilo viška energije i intenzivne narcisoidne zadivljenosti nad faktom da smo se doista upustili u ovu avanturu, krenuo s puno smijeha koji je smanjivao stanovitu napetost proizašlu iz nesigurnosti u ostvarivost željenog ishoda. Kad god bih upao u krizu, a bilo ih je, tješila me pomisao na deseterostruko veću muku onih koji su za nas po žezi, vjetru, kiši i snijegu, gradili ovaj divni put. Ako su entuzijasti pod budnom paskom gospodina Premužića mogli u ovako divljem, surovom i nepristupačnom kraju zidati planinsku cesticu, mogu i ja, bez obzira na lošu kondiciju, po njoj hodati…
…Prvi dio staze je zelen, nekako nevin, vedar i plah, uvlači u priču, dajući doduše već sočne detalje, ali ni blizu još naznake mogućeg raspleta. Svježi zrak uranjao je u nosnice i nenametljivo mijenjao svijest. Na bolje. Nismo s visina gledali samo u panorame. Između neobaveznog nizanja najblesavijih mogućih fora koje su nas beskrajno zabavljale, virili smo i u same sebe, u vlastite živote koji su se pred nama rastvarali poput propupalog planinskog cvijeća. Na momente činilo mi se da je baš sve, i dobro i loše, baš onako kako treba biti, najbolje moguće za mene. Odozgo se sićušnima nisu činili samo otoci sjeverno jadranskog arhipelaga već i moji svakodnevni problemi. Izgledali su lakše rješivima, iščezavali u svojoj nebitnosti. Slabila je njihova vladavina nad mojoj dušom. Zato što to oni u svojoj suštini doista i jesu, maleni, ili je to zato što se ovdje osjećam bolje nego dolje pa gubim objektivnost procjene? Možda zato što sam pipcima tih problema ovdje van dometa? Ovdje se oni, očito, nemaju za što pridržati pa tonu u crni ambis zaborava…
… Razmišljao sam o Anuški i obuzela me velika blagost. Kao da mi je, poput neke božice šume, šaputala kroz krošnje. Nejasnim jezikom, ali jasnim osjećajem. Provlačila se rubovima oblaka na plavetnom nebu, javljala šuštanjem lišća, poput iluzije koja je time stvarnija što je manje mašte potrebno da se prepozna njena prisutnost. Kao da me pratila u stopu s neke samo sebi poznate osmatračnice…
Kako to i biva kad si u muškoj ekipi koja se bavi nekom fizičkom aktivnošću nema tu mjesta za duge patetike i ljubavna cmizdrenja. Pričam im o Gejbrijelu, mladom dečku koji mi je prišao poslije jednog koncerta i ponudio da mi ga popuši: „Ja bi ti ga bolje od bilo koje ženske“. U društvu zajedničke prijateljice sjedili smo na drvenoj klupici u parku kraj malog jezerca u kojem su pod lopočima spavale crvenkaste ribe. Bilo je već četiri ujutro, vrijeme kad je i znatno zadrtijima od mene već sve ravno i smiješno. „Buraz“, rekao sam mu bez ikakvog bijesa i gađenja, „vjerujem u tvoju superiornu tehniku, ali ženska usta su ženska usta“. Legolas odapne strijelu: „E al zamisli da sjediš za stolom. Znaš da su ispod taj tvoj Gejbrijel i neka ženska, ne vidiš ih ispod stolnjaka i ne znaš kojim će te redoslijedom obrađivati“. „Kajeje, velika je šansa da fulaš redoslijed“, priznao sam, a Aragorn je dodao: „E a zamisli koja bi ti tek pederčina ispao da pogodiš redoslijed“. „Kažu da kad si peder u Zagrebu pronalaženje partnera ide ko podmazano“, uključi se Gimli. „Podmazano kažeš, nisi mog’o nać’ prikladniju riječ“, podbode ga Frodo, a naš se smijeh, poput kuglica flipera, kad osvojiš multiball, odbijao od klisure do klisure.
Kad planinari utihnu znaš da je u tijeku uspon. Nema više labavo, što bi rekao reper Kandžija. Čas se penjemo podno kamenih gromada koje se uzdižu nad nama poput zidina neke raskošne palače, čas mekom stazicom šumarka čija nas svježina nagrađuje za prethodno preznojavanje na podnevnom suncu. Ipak, čak i na dužim čistinama gdje si izložen mogućem pregrijavanju sustava pirka planinski povjetarac koji te održava na životu. 
Planinsko sunce bojilo je kožu ruku, nogu, lica. Bijelo je mjestimice prelazilo u crveno i s plavim nebom u kombinaciji falio je još samo grb da nalikujemo na hodajuće zastave. Crveno će vremenom prijeći u smeđe, a smeđe se vratiti u bijelo. Kruženje tjelesnih boja u prirodi. Kad smo navukli šešire, kao prevenciju od fatalnog susreta sa gospođom Sunčanicom, izgledali smo kao Smogovci s one legendarne najavne špice – t-t-t-r t-n-n-n-n-n (upotrijebiti malo mašte kako bi slova postala muzika). Panorame su se izmjenjivale kao na tekućoj traci. Nakon periodičke priče i pjesme (malo Bajage, Olivera, Miše Kovača i nesjećamsevišekogdrugog) uslijedile bi poduže tišine. Zurio bi pobožno u korake onog prvog ispred sebe, kopirao mjesta na koja su i oni stali i hvatao automatiku kretanja koja se pretvarala u gotovo meditativno pravilan ritam. Nakon što prođeš prve kondicijske krize, uzrokovane dobrim dijelom i preteškim ruksakom, shvatiš da si to lakši i lahorniji što je više vremena proteklo od zadnjeg obroka i da nema potrebe za posezanjem za dodatnim kalorijama, osim eventualno neke energetske pločice. Ta spoznaja, s obzirom da se hoda satima i satima, razvukla mi je unutarnji osmijeh jer sam postao svjestan da ovdje možda uspijem i smršaviti. Jednostavna računica koju doma zavaljen pred ekran laptopa teško sprovodiš u djelo – troši više no što u sebe unosiš. Usporedo s panoramama brzinski su se mijenjala i naša lica. Iz nasmiješenih, raspjevanih i opuštenih prelazila su u uspuhana, zahtjevnošću staze izmučena, zajapurena, naborana i zabrinuta. Bilo je gotovo pristojno od planine da ti zbog nepredvidivog terena punog sitnih kamenih zamki ne dopušta da se predugo zagledaš u lica svojih suhodača. U jeku napora ona nisu baš najzahvalniji prizor za estetske sladokusce.
„E kako smo debeli svi“, poviče Gimli sa začelja kolone. „Fakat jesmo. Svi osim Aragorna“, dometnem, čekajući ko lisica hoće li se Aragornu oteti ponosni smiješak. Bingo! Isto sekunde. Hitro sam ponovio: „Ne fakat, svi smo debeli osim Aragorna. On je ooodvratno debeo“. Uputio mi je pogled koji me i slao u rodno mjesto, a i davao do znanja da priznaje dobru foru…
Nastavit će se…
