“Vid’ naslova. Piše neki Frik iz kvarta navršio 5 godina!”
“Je’em ti ma’ ee, pa taj će još malo i u školu!”
“Da, viš ,viš, tek u školu, a kolko vidim već piše za novine. Pa tko je tu lud?”
“Pa ovaj glavni s Kronika VG… Žilec čini mi se!”
“A ma pustite dijete nek se igra, još je u razvoju, dobro je to za njega…”, ubacuje se sa strane treći penzić na zemljanom terenu za boćanje uz goričku toplanu…
…Dijete u razvoju…definitivno. Zaigrano. Zabavlja se sa svojim stvarnim i izmišljenim prijateljima. Vidite, to uopće nije loš opis ove moje kolumne za čije sam ime ljeta gospodnjeg 2015., u kupeu vlaka za Ogulin – izlazna stanica Belavići, imao točno 15 minuta da ga smislim prije no što će na Kronikama VG osvanuti moj prvi tekst. Bio je to prvi u nizu nametnutih vremenskih rokova za koje se pokazalo da su pravi blagoslov za lijenčine poput mene. Naprosto nemaš pravo na alibi – ni pred urednikom ni pred samim sobom da ne stigneš na vrijeme napisati tekst. Nema izlika poput: joj bolestan sam, joohoooj zaljubljen sam, neda mi se, ja bi s curom na cugu, ja bi s dečkom otkrivao njegove gej točke, ja bi gledo film, drijema mi se, napao me divovski dabar pa sam sav u stresu, jebe mi se za sve – nek svijet propadne pa i ja s njim, premamuran sam, brat mi se ženi, umrla mi papiga uz koju sam odrastao, idem na put, nemam inspiracije, ne znam kako dovršiti, ne znam kako započeti priču, slomio sam pisački palac, zatupio sam od previše masturbiranja…Uglavnom, shvatili ste – nema izgovora – svaki tjedan naslov s popratnim sadržajem mora biti spreman za objavu. Još jednom – nema bolje stvari za one koji nešto stvaraju/kreiraju/pišu – od vremenskih rokova. Čovjek će najjači udarac iz sebe izvući kad je pritisnut uza zid, kad nema više druge opcije – kad više nema lako ćemo – ima vremena. Takvi momenti u sebi skrivaju ono o čemu govore svi ti mistici – ničim distraktirani fokus na sadašnji trenutak. I tada ste najjači – vjerujte mi na riječ. Pod pretpostavkom da niste od onih koje rokovi paraliziraju oni će izvući najbolje iz vas i mobilizirati sve vaše snage da na vrijeme i u svom najboljem mogućem izdanju isporučite ono što se od vas očekuje. Ako nemate rokove za svoje projekte – ljudi izmislite ih! Ok znam da sad pomalo zvučim ko oni motivacijski govornici, ali samo imam potrebu istaknuti neke pozitivne pojave kojima sam više puta tijekom svog rada bivao svjedokom.
Ohrabrujuće je kad shvatiš da je čekanje inspiracije (božanske iskre, nadahnuća) za amatere jer ona se skriva u samoj odluci da se krene pisati. Osim toga bezrazložan je strah od nedostatka tema. Sve može biti tema i svaki tekst stvara se sam od sebe i iz sebe. Najčešće je najteži dio tog “posla” krenuti. Naprosto katkad bi bilo što drugo radije radili nego pisali. To je normalno. Događa se svima, a kamoli ne meni. Dobra vijest. Nema razloga za (preveliku) paniku. Čim se napišu prve riječi one su već zametak svojih sljedbenika iz kojih će svim poznatim i nepoznatim mehanizmima svijesti, podsvijesti, uma, memorije, asocijacija, kreacije itd. nastati ostatak teksta. Ono što je u toj priči najzabavnije jest činjenica da nikad unaprijed ne znate na koje i kakve ćete panorame i likove putem naletjeti..
..Pretražujem svoje stare Frikaste priče i pjesme. Znam da sam krenuo s pisanjem za Kronike negdje u srpnju prije 5 godina. I nađem datum. 14.07.2015. – napisao sam svoj prvi tekst na narudžbu urednika Žileca. Tek kasnije ću otkriti da je povremeno pisanje naručenog teksta odličan trening i osvježenje za moždane ganglije koji inače možda nikad ne bi sami od sebe krenuli u tom smjeru promišljanja.
“Napiši nešto o goričkoj umjetničkoj sceni”, rekao je Žilec. I tako je nastao tekst “Scenski ratnici”. Imao je 84 lajka – više no dovoljno za dobar start.
Slijedi druga narudžba: “Majsec, napiši neki tekst o Zet-u – te teme su ovdje uvijek najčitanije.” Samo sam se obliznuo u sebi jer ovaj nije znao da ja već imam otprije spremnu pjesmu na tu temu, po imenu “Kazališna predstava 268”. E ta je bila hit. Bar za moje dotadašnje gabarite jednog zaigranog lokalnog lika-frika. Više stotina lajkova na portalu kojeg je tada pratilo upola manje ljudi no danas, udahnulo je povoljne vjetrove u moja spisateljska jedra i odonda ova kolumna piči svaki tjedan uz par kratkih ljetnih pauza od po 2, 3 tjedna. Katkad je nužno odmaknuti se od nečeg što te beskrajno zabavlja i što beskrajno voliš da bi osjetio ponovno onu početničku žudnju novog dokazivanja, prvenstveno samome sebi jer od tamo sve polazi – a onda dakako i čitateljima bez kojih bi sve ovo imalo malo ili nimalo smisla. I da, samo da znate, i dalje me uzbuđuje i veseli što ćete zaviriti u moje najnovije pisačke avanture.
Ljenjivac u meni htio se izvući od tog paklenog ritma – jednom tjedno i užicati opciju jednom u dva tjedna no urednikove sam riječi: “Majsec, mislim da ti to možeš isporučiti svaki tjedan. Moj talent je da nanjušim talent.”, shvatio ozbiljno ko vojnik naredbu omiljenog pukovnika. Meni koji s jedne strane jesam egotriper, ali s druge i prilično nesiguran u sebe to je bilo injektiranje samopouzdanja zbog kojeg sam se imao potrebu odužiti na način da ni pod koju cijenu ne iznevjerim ukazano mi povjerenje. Naprosto meni kao jednom prilično neafirmiranom liku takvo pružanje ruke udahnulo je divlju odlučnost da isporučim i u one krizne tjedne kad zapravo pojma nemam o čemu bih pisao, teško nalazim adekvatno vrijeme i energiju za to ili mi se naprosto uopće ne piše (tada se poslužim uređivanjem tekstova iz već, srećom, pozamašne zalihe koja je kroz godine iznikla u mojim Samsung Notes-ima).
Mislim budimo ovdje do kraja iskreni. Drukčije ionako ni ne valja kad pišeš. Svjestan sam da Kronike VG nisu baš najpraćeniji portal u povijesti čovječanstva, ali one su javna platforma koja mi je dala šansu da se predstavim ljudima do kojih bi inače moja riječ teško ili nikako došla i, vjerujte, na tome sam Kronikama VG i Žilecu vječno jaaako zahvalan.
Kad god bih pisao neki tekst za koji sam potajno vjerovao da bi mogao ljude nasmijati i ugledao pod njim gomilu odobravajućih smješkića koji rone suze imao bih osjećaj da sam napisao nešto hvale vrijedno (naravno ne bih to nikome naglas rekao jer brzo se sve to okrene protiv tebe ako postaneš arogantan). Ali jesam, super sam se pritom osjećao jer nasmijati nekog je divan osjećaj – u ovom slučaju obostran jer uvijek se rukovodim time da ako meni nešto nije smiješno i zabavno dok pišem kako mogu očekivati da će biti onima koji čitaju?. O da, bezbroj puta nasmijao bih se naglas samome sebi i reakcijama svojih likova u glavi koji katkad kao da se otrgnu vašoj volji. Nije to ništa neobično osim ako baš u tom času ne pišete u prepunom goričkom autobusu, sjedite sami i nekontrolirano se cerite ko zadnji kreten.
No dogodi se uvijek taj obrat, ta neka kontradiktornost koje sam živući primjerak. Čim mi netko kaže: “Hej, e do suza me nasmijao tvoj posljednji članak.”, prva je reakcija ugoda i neka vrst ponosa, no druga je uvijek i neizostavno potreba da pokažem i svoju drugu strane kreacije. Ne želeći biti omeđen bilo kakvim opisom nekog tamo komedijaša za sljedeći ću tekst imati nadnaravnu potrebu pokazati svoje sasvim drukčije lice – ranjivije, melankoličnije, dramatičnije. I onda naravno slijedi: “Hej Majsec, dobar mi je bio onaj tvoj zadnji tekst, ima dubinu i sve, a’l brate malo depresivno.”
“Ohoho, ti ćeš meni da sam depresivac!” (kažem u sebi dakako) i za sljedeću objavu već spremam nešto znatno vedrije – poput recimo priče “Turopoljski Dosjei X” u kojem je teturajućeg pijanca naglo zanijelo u desno – u skladu s njegovim političkim uvjerenjima…ili kad u “Ribičke priče” mladić pokušava na ulici poljubiti djevojku – ova se izmakne, a on skuži da, očito sudbinski, stoje uz znak STOP. Naravno da ovdje neću ići u prisjećanje svakog teksta. Em bi to bilo neukusno, a i nepotrebno jer postoji arhiva u koju pozivam svakog znatiželjnika da zaviri, em sam već postao blago dementan. Naprosto je toliko toga nastalo da bi odveć opterećivalo radnu memoriju biti svega u isto vrijeme svjestan. Pa ipak kako da ne istaknem jednu zajebantsku i meni beskrajno dragu pjesmu: “Neobična zgoda na fukodromu Čiče” – fikcionalna pjesma o jednom bezazlenom i nehotičnom voajeru koji isprva iz prikrajka ne može odoljeti popratiti vruće zagrljaje jednog zaljubljenog para u plavom fići, a kasnije postane glavnim protagonistom njihova spašavanja od utapljanja, a što će spašena djevojka popratiti riječima: “Hvala, hvala, hvala, sad sam tolko sretna – da bi čak i tebi dala”…
Više puta me više no zateklo pitanje nekog goričana koji očito prati moje umotvorije i ludorije: “E kaj si ti fakat levitirao? Kaj si stvarno spasil ženu od utapljanja? Ti stvarno radiš ko kontrolor sexa na jezeru Vukovina?…” Tu shvatiš kolika je zapravo snaga medija. Iako pišem fikcionalne stvari pomiješane sa stvarnim događajima iz mojeg ili iz života prijatelja i poznanika – ipak sam dio portala koji donosi vijesti s područja Velike Gorice i uvijek je i nanovo simpatično kad ljudi imaju problem odijeliti stvarno od zamišljenog. Doduše, što je to stvarno – stvarno? Svjedoci smo da je virtualna stvarnost postala stvarnija od one takozvane autentične stvarnosti. Bilo kako bilo – kad ti ljudi priđu i kažu da te čitaju i uživaju u tome – još posebno ak je u pitanju neki komad – automatski dobivam krila ko one svinje u pjesmi “Turopoljske svinje preživjele kolinje”. Bolji mi podstrek da nastavim ne treba. Još kad (dogodi se tu i tam) vidiš da nekoj malićkoj s kojom si doživio nešto komično oko zacakli kad te priupita: “Hoću završit u nekoj tvojoj priči?” Pa za to živiš! Ono, da vas sad tu nešto ne muljam, ne bi to bilo lijepo od mene. Dakako, baš kao i svi “uživam” i ja u ponekom vječnom osporavatelju svojeg lika i djela no odlučio sam se ne baviti više ratovima koji su unaprijed tako postavljeni da u njima ne mogu pobijediti. Nikad se nećeš svidjeti svima i to je normalno. Čak štoviše ponekad mi bude gotovo drago kad primjerice od osobe koju organski ne mogu smisliti čujem neku zajedljivost. Naime, ajmo to ovako reći i u korijenu sasjeći: “Zabrinuo bi se za sebe i svoje duševno zdravlje da se “nekima tamo” sviđam. Naravno, bez brige, ne mislim da je sve što napišem bogomdano, ali isto tako nastojim uvijek biti bolji od svoje jučerašnje verzije. Uz činjenicu da me na Kronike VG još uvijek žele kao dio tima, najvećim uspjehom smatram što je ova kolumna, uz dakako dosta kasnijeg uređivanja tekstova ili ti obrezivanja živice, doživjela dva uknjiženja koja se mogu nabaviti u klasičnom, free digitalnom izdanju, a mogu se i posuditi u knjižnicama: “Frik iz kvarta”, Matica Hrvatska 2017 i “Frik iz kvarta ponovo napada”, biblioteka Albatros (POU VG) 2019. Najveća zahvala za obje knjige ide gospodinu uredniku Miljenku Muršiću bez kojeg bi to sve išlo znatno teže, ako uopće…
…Prije svega (prvenstveno zbog vlastite potrebe za uvik kontra principom) ne želim biti jednodimenzionalan – ni u pristupu, ni u stilu, ni u sadržaju. Također ne podnosim biti trpan u ladice prepoznatljivosti – imam fobiju od pripadnosti točno određenom klanu, stilu, razmišljanju, čemu god – uvijek u previranju, uvijek u nastajanju – tako se najbolje osjećam i držim da dajem najviše. Ponekad je to pjesma, ponekad (vrlo) kratka priča, ponekad tekst ne baš strogo definirane forme i žanra, ponekad nešto što u potpunosti iskače iz svih poznatih okvira, a ponekad čak i, uvjetno rečeno, klasični novinarski izvještaj nekog događanja – nerijetko napisan i u rimi – poput primjerice već tradicionalnog izvještavanja s maškara koje mi je donijelo i najčitanijeg Frika ikad: “Leti, leti Air Ribnica”, a također nerijetko ovdje ugošćujem i druge goričane iz pretežito pjesničko glazbenog svijeta…
…Eto ljudi moji dragi, veselim se kaj sam još tu i kaj pišem za vas koji ovo pratite i veselim se novim zajedničkim Frikastim avanturama. Hvala na Vašoj podršci, hvala i na kritici. Do čitanja…
P.M.S. Posebno hvala kolegici Katarini Drvodelić koja mi uvijek nesebično uskoči u pomoć kad, seljo beljo, zapnem u nekim sasvim nevjerojatnim i samo sebi svojstvenim tehničkim poteškoćama objavljivanja teksta.
