“Je li ovo vuk ili pas?,” prvo je pitanje koje dobivam čim sam objavila sliku Mufase. Tako se zove ovaj predivni vučji pas koji vrijeme provodi uz svoju obitelj u Šiljakovini. Posjetila sam Damira, vlasnika Uzgajivačnice Van Luk Wolf koja se bavi uzgojem nevjerojatne pasmine – čehoslovačkim vučjim psom. Ova pasmina nastala je sredinom 20. stoljeća u Čehoslovačkoj za potrebe vojske i to doslovnim križanjem karpatskog vuka i njemačkog ovčara čemu najviše svjedoči njegov izgled, ali i narav.
Dok na prvu možda izgleda opako, prije nego opasno, riječ je o jednoj velikoj mazi koja je mene, potpuno nepoznatu osobu, u vlastitom domu dočekala ležeći na leđima pokazujući trbuh. Poznavatelji pasa znaju kako je to poza u kojoj je pas najviše ranjiv i u kojoj traži maženje, odnosno, potpuno vjeruje osobi koja je uz njega. I tako je naše druženje i razgovor počeo.
“Želimo razbiti stigmu da se radi o opasnim psima”
Damir Fazlić i njegova supruga Dijana Kalender-Fazlić žive u Šiljakovini s djecom, dva odrasla vučja psa – trogodišnjom ženkom Riarom i mladim mužjakom Mufasom koji ima tek sedam mjeseci, 12-godišnjim njemačkim ovčarom, pomerancem, dvije mačke te trenutno imaju i sedam malenih štenaca vukopasa koji nemaju niti dva mjeseca.
„Oduvijek smo imali veliku ljubav prema psima, ali i puno obaveza i takvo radno vrijeme da se nismo stigli baviti tim stvarima. Kada sam došao u mirovinu sam počeo proučavati te pse, odnosno, saznavao koju pasminu bih htio imati, u kojoj bi se našao. Pretraživao sam o čehoslovačkim vučjim psima, zaljubio sam se na prvu i odluka je pala. Ideja se svidjela i supruzi pa smo to odlučili.“, govori mi Damir i objašnjava kako su po ženku Riaru išli u Češku kod provjerenih uzgajivača. Na početku, ali i sada im je glavni cilj razbijanje stigme da se radi o opasnim psima od kojih treba bježati.
„Prvo smo krenuli s idejom razbijanja stigme da su to krvoločni psi s kojima se ne da živjeti, želimo da nestane mišljenje da su tvrdoglavi i da se s njima ne da raditi. Ljudi jako malo znaju o toj pasmini i rijetko tko ih je vidio uživo, pa na prvo reagiraju i pitaju je li to vuk, naravno.“, govori Damir, a ja ga prva razumijem jer pomalo je nevjerojatno da pored mene u tom trenutku sjedi mladi vučji pas koji ima manje od godine dana, a koji je, kad se propne na zadnje noge, viši od 175 centimetara. Doduše, kao i kod većine drugih pasmina, mužjaci su veći od ženki.
“Inteligentni, odani, vjerni psi koji obitelj smatraju čoporom”
„Pokušavamo razbiti tu famu i približiti tu pasminu što većem broju ljudi jer ovo su psi koji su inteligentni, odani, vjerni, obitelj smatraju čoporom, ma glavu će dati za obitelj. To se trudimo prvenstveno u šetnjama, jer izlazimo u grad, shopping centre, u javni prijevoz, samo kako bi ih ljudi vidjeli. Pokušavamo da ti psi budu što više viđeni i trudimo se biti dostupni ljudima za bilo kakvu informaciju o njima.“, govori te ističe kako ovi psi spavaju s njima u krevetu, a kroz dan ih obično možete vidjeti kako se izležavaju na balkonu ili kauču.
Dio njihovog karaktera je i visoka inteligencija te činjenica da jako brzo uče i dobro upijaju. Ipak, kod svakog psa, najvažniji je dobar odgoj. Damir govori da će reagirati jedino ako nešto nije u redu s osobom koja im pokušava priči. Stati će, nakostriješiti se i spustiti glavu, ali ne i napasti. „Kad se to dogodi onda znamo da nešto nije u redu pa samo zamolimo ljude da se maknu od njih. Jako su inteligentni, pa Riara je već sa svojih pet mjeseci znala sama otvoriti vrata. Zaista su snalažljivi. Zato uvijek kažem da pri odgoju treba čvrsta ruka, ali nikako agresija da ih se nešto prisiljava. Ovo su psi koji moraju točno znati što mogu i što ne mogu, i kod koga što mogu i tako se i ponašaju. Uz to su i strašne maze, samo se okrenu na leđa i čekaju nekoga tko će ih češkati.“, nabraja Damir samo neke od brojnih razloga zašto se oduševio ovom pasminom.
„Obitelj smatraju svojim čoporom, jako se vežu za jednu osobu i najsretniji su kad je cijela obitelj na okupu. Bitno je da dok su štenci, nakon što dobiju sva cjepiva odmah s oko tri mjeseca krenuti sa socijalizacijom i da se što više kreću po gradu, u društvu i s drugim psima, da upijaju zvukove i situacije.“, govori i objašnjava da su sa svojim psima vječito među ljudima, a u svom domu u Šiljakovini čuju traktore, automobile, svakakve zvukove na koje se trebaju naviknuti.
“Svaka pasmina je opasna ako nije odgojena”
Kada su u gradu, ljudi imaju razne reakcije, što je normalno. „Vukopsi reagiraju na način da se povlače kada im se netko ili nešto ne sviđa. Ljudi to često brkaju sa strašljivošću, ali nije to nego je pas nepovjerljiv. Prvo će pogledati, odmjeriti, imaju taj poseban vučji njuh, da osjete, hajmo reći, opasnost. Velikim dijelom ga zato nazivaju psom uzbune ili alarma, jer kad osjete oni reagiraju, ali ne napadom.“, objašnjava Damir svjestan kako njegovi psi izgledaju opasno, no ističe koliko svaka pasmina može biti opasna za druge pse ili ljude ako nisu odgojeni.
„Uvijek je stvar u vlasniku, ne u psu. Mi smo imali problem kada smo šetali s Riarom, ali zapravo ne s njom. Imala je tada oko četiri mjeseca i šetali smo po Cvjetnom trgu u Zagrebu. S terase kafića se na nju zaletio maltezer koji nije bio na uzici, zgrabio ju je za nogu i to ju je jako prepalo. Trebalo je oko tri mjeseca nakon toga da se smiri jer je zbog toga tada reagirala na sve pse. Trebalo nam je vremena da se oporavi. No općenito je sa svim psima, pa tako i vučjim psima, potrebno mnogo truda, odgoja i brige.“
Kada ga ljudi ispituju o tome bi li i oni mogli imati ovog psa u svom domu, uvijek podijeli iste savjete. „Pitam ih gdje žive, odnosno, je li to to stan ili kuća s dvorištem. Idealno je da je u ograđenom dvorištu. Ne kažem da vukopsi ne mogu živjeti u stanu, ali to su psi kojima treba istrčavanje i puno šetnje. Moraju ispucati svoju energiju i onda spavaju kao lavovi. Dnevno im treba dati određenu dozu i dosta vremena da se oni istrče i hodaju. Poželjno je barem da prođe pet kilometara dnevno. Ako ćete ga zadržati zatvorenog onda to definitivno nije pas za vas.“, govori i objašnjava kako su njihovi psi u kući, ali kada ih nema doma, psi idu u box jer je tako najviše sigurno. „Puno sam čitao i proučavao kako ih dresirati i tretirati. Sve to iziskuje puno vremena, ali tko ima volju i ljubav prema psima, ne vidim razloga zašto ne bi htio imati čehoslovačkog vučjeg psa za ljubimca.“
“Imaju oko 30 posto vučje krvi i naravi”
On svoje pse, unatoč tomu što žive na selu okruženi šumom i poljima, u šetnji drži na uzici. Glavni razlog tomu je strah drugih ljudi, ali i ponašanje lovaca. „U šumi ga moram držati na lajni jer ako se on rastrči, velika je šansa da bi ga lovac mogao ubiti jer pogotovo u divljini izgleda kao vuk.“
Vukopsi su stvoreni kao križanci karpatskog vuka i njemačkog ovčara. U sebi imaju oko 30 posto vučje krvi i vučjeg nagona, ali su dosta povukli izgled njemačkih ovčara. Boje dlake su obično sive ili sivo smeđe, radna su pasmina i najčešće je njuška ta koja podsjeća na vukove više nego na pse.
Čehoslovački vučji pas je prvi hibrid između psa i vuka koji je Međunarodna kinološka organizacija priznala kao pasminu što znači da ovi psi mogu sudjelovati na izložbama. Obitelj Kalender Riaru tako vodi na izložbe s kojih se vratila s fenomenalnim odličjima. „Redoviti smo na izložbama i kod nas u Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini, u Sloveniji. Ženka Riara je Grand šampionka R BiH, šampionka Hrvatske, Grand šampionka Hrvatske i Internacionalna šampionka. Mužjak Mufasa je šampion Republike Češke. Sjećam se da nas je zadesio češki sudac što nas je razveselilo jer oni će ipak najbolje znati o toj pasmini. Malo nam je bio šok, odnosno, nismo se nadali ničemu jer je njihova pasmina, a Riara je pobijedila u svojoj kategoriji. Nadamo se da će iduće godine biti svjetska izložba u Zagrebu.
Riara je parena s drugim vučjim psom i to u Češkoj kako bi osigurali kontroliran uzgoj. Tamo je Zakon konkretan te psi za parenje moraju imati negativne testove, odnosno, dokaze da su zdravi. Provode i DNK testove da nema nekakvih genskih promjena kako bi bili sigurni da kupac dobiva zdravog psa bez poteškoća. Damir i obitelj strogo osuđuju ponašanje nekih vlasnika vukopasa te smatraju da svima koji vole životinje nikako nije i ne bi trebalo biti u interesu uništavanje kuje. „Ima puno štancera kojima je interes samo novac i da se kuja dva-tri puta u godini okoti. Tako dobivaju razne štence. Pravilnik je stoga dobro postavljen tako da jednom u godini smiju imati jedno leglo i tako imate kontroliran uzgoj. Međutim tu je cijela druga stvar da u Hrvatskoj možete biti član HKS-a, prijavljeni kao uzgajivač, možete uzgajati pse i prodavati ih bez da morate biti prijavljeni u Ministarstvu poljoprivrede.“, dotaknuo se Damir pravilnika po pitanju ponašanja uzgajivača te ističe kako se on i drugi nekako bore protiv toga, ali da su svjesni da će uvijek biti svakakvih situacija i uzgajivača.
Pri prodaji obvezuju kupce na sve što trebaju pružiti psu
Svojih sedam štenaca vukopasa sada prodaju, a uz to dodatno ističu kako je važno da kupci pse uzimaju kod provjerenih osoba s registriranim uzgajivačnicama i da obavezno potpisuju ugovor. „Koliko god možemo provjeravamo osobe kojima ih prodajemo. Potpisuje se kupoprodajni ugovor, a rezervacije se vrše već kad se kuja ošteni. Uplaćuje se akontacija, a onda se dolazi po psa kad imaju oko osam tjedana. U ugovoru se navode stvari na koje smo se mi kao uzgajivači obvezali i tim ugovorom pokušavamo obvezati kupce na sve što trebaju pružiti psu. Također ostajemo u kontaktu s kupcima, kao što smo primjerice i mi u kontaktu s gospođom koja nam je prodala Riaru prije tri godine.“
Ističe i kako su uvijek otvorenih ruku za one koji žele doći vidjeti pse i da cijene kada ih se pita o pasmini i to bez ikakve obaveze. No, ono što je Damiru i obitelji najvažnije, ipak je micanje te stigme da je pasmina opasna. Jer ono u što sam se ja zaista uvjerila u nekoliko sati druženja jest da su ovo velike, pametne maze i da je najveća istina ono što govore kada se dogodi neka situacija sa psima – nije kriv pas, krivi su vlasnici. Stoga budite bez straha kada vidite ove veličanstvene maze u gradu, pitajte o njima i divite im se jer baš to i zaslužuju.
