Stari Mraclinci užad od zvona prenosili su za Sesvete iz ruke u ruku. Za pokoj duša cijelu se noć zvonilo. Misao na pokojne u fizičkom je naporu najjasnija, kazuje se, a zvonareva molitva stremi da nadglasa zvon. Odmarajući, palilo se krijes da ne pozebu ni oni, a ni žene što su u krugu oko vatre molile.
– Po kršćanskom običaju i po židovskom, blagdan počinje večer uoči. Znači već sad možemo reći da počinje Dušni dan. Dušni dan, to su molitve za duše pokojnih. Istovremeno se zvonilo i dok se molilo u cirkve, zvonari su zvonili i umorili su se i kad su se menjali onaj teri je bil vane dok se odmaral bilo mu je zima i onda si je potkuril malo ogna da mu bude topleše. I otud je počelo. Po tom je Mraclin jedinstven u Hrvatske. Nigde, nigde, nigde koliko mi znamo se ne kuri na Sesvete ogenj – ispričao je Stjepan Čunčić.
Običaj se proširio. “Kurilo” se kasnije i u Dolencu i u Obreži. Natjecalo se čiji će plamen biti ljepši i veći.
Zbog paljenja guma i gustoga dima, što bi znao zacrniti i crkvu sv. Vida, gdje je “ogenj” i večeras zakuren, običaj je osamdesetih napušten. 1994. smatra se godinom obnove tradicije i otad se “ob šeste vure” na blagdan Svih Svetih Mraclinci ponovo skupljaju na zajedničko bdjenje za mrtve.
Nekoliko godina nakon obnove običaja, odustalo se od pečenja odojka ili guske i prešlo se na “kostajne”, koji su ove godine “drobni” ali ukusni. Prošlo je krijesom do 8 sati dvjestotinjak Mraclinaca. Govori se o asanaciji, spelancijama i “higijencima”. Tko je donio više drva, čija je rakija bolja, gdje je dr. Dugac tražio zapise o Školi narodnoga zdravlja. Čuje se engleski, francuski, ruski. Odjekuju turopoljski diftonzi, a sve mirno i dostojanstveno, u spomenu na drage i mrtve.
– Bolje da nestane sela, nego običaja. Poslovica je dijalektička. Gdje nema običaja, nema ni sela – krijes promatra književnik Ratko Cvetnić uz crni pinot gospodina Šafara. 
Ostavili smo Mraclince za crkvom sv. Vida uz dobro vino i kestenje, gdje će ogenj kuriti do kasno u noć. Svratit ćemo i nagodinu.
