U petak je obilježena obljetnica osnutka 1. velikogoričke topničke bojne. Pripadnici postrojbe okupili su se u Lovačkom domu Kušanec gdje su se prisjetili svojih ratnih puteva. Prvi ratni zapovjednik velikogoričke topničke bojne Stjepan Dianežević podsjetio je da su mobilizirani 29. rujna 1991. godine kao laka minobacačka postrojba sektorskog štaba Jug teritorijalne obrane Grada Zagreba. Tada je postrojba brojala 44 vojnika i časnika, naoružana je bila s četiri minobacača, a na četiri vojnika išla je tek jedna puška. Materijalno-tehnička sredstva su bila jako slaba. Nisu imali ni primjerena vozila, a ni minobacači nisu bili kompletirani. Stoga su krenuli u nabavu nedostajale opreme. Prvu akciju imali su 3. listopada 1991.
– Otvarali smo jaku topničku vatru iz sela Lijevi Štefanki po jakom neprijateljskom uporištu Trepča. Iza toga je uslijedilo osvajanje vojarne Bune. Postrojba je 5. listopada dobila zapovijed da Buna mora pasti u roku od 48 sati – prisjetio se Dianežević.
Vremena za pripreme nisu imali. Smjestili su se u Šiljakovini, no zbog napada neprijatelja povukli su se u Lukavec, a već u rano jutro 6. listopada imali su položaj u Kozjači odakle su počeli s napadom na vojarnu.
– Djelovanje je počelo u 6 ujutro i nakon ispaljenih 185 projektila, oko 14.30 zapovjednik je zatražio prekid vatre nakon čega su izašli s bijelom zastavom van. Nastao je čin predaje. Tada smo kao postrojba ušli u krug vojarne, zauzeli vozila i materijalno-tehnička sredstva dok nam je ljudstvo vojarne, vojnici i časnici, poslužili kao živi štit da nas avioni ne raketiraju – rekao je Dianežević.
Ivan Luketić, drugi ratni zapovjednik velikogoričke topničke bojne, prisjetio se kako je upravo ova postrojba prva uzvratila vatru neprijateljima preko Kupe koji su nakon toga prestali s čestim napadima. – I još jedna stvar koja se treba zapamtiti – mi smo postrojba koja je izabrana ispred Hrvatske vojske hrvatskog stožera koji smo radili probe u proizvodnji prvih hrvatskih mina s jednom grupom inženjera iz Viteza i to smo radili na odteretnom kanalu, a poslije se naša postrojba stopila sa 153. brigadom i u Bosni sam odradio prvi teren.
Upravo mu je u Bosni bilo najteže, rekao je Luketić, jer je u jeku jedne borbe ostao zaboravljen i ostavljen od suboraca usred neprijateljske vatre.
– Pokojni gospodin Goršeta i ja smo bili s jednom grupom izviđača. Prije samog prelaska Save mi smo jedno 12-14 dana odlazili tamo svakodnevno po raznim zadacima i tad se desilo da smo naišli na jedan napušteni tenk T84. Nismo htjeli da on ne padne u neprijateljske ruke, htjeli smo ga izvući van, no tad je došlo do eksplozije. Pošto smo imali mjerne instrumente, skidali smo elemente, sa silosa je strašnu vatru vraćao nam nazad i htjeli smo to neutralizirati, mi smo ga u tome svemu pomicali natrag i desi se to da je jedan časnik Joža Zidar , uslijed aktiviranja jedne naše granate među nama, ranjen. Što je tu najzanimljivije, njega smo izvlačili, i u Bosanskom Brodu u bolnici su se sjetili da mene nisu pokupili, ostao sam sam. Na kraju su došli po mene i sve je sretno završilo, ali je bilo užasno teško.
U Kušancu je bio i gradonačelnik Velike Gorice Dražen Barišić koji je naglasio da moramo biti ponosni na sve branitelje koji su sudjelovali u Domovinskom ratu. – Ovdje večeras u Kušancu smo okupili većinu dionika koji su bili u topničkoj bojnoj i koji su sve svoje ratni tijek proveli bez ijednog poginulog i obranili su mnoge živote. Sudjelovali su u sklopu ratnih djelovanja s drugim postrojbama i kao podrška drugim brigadama i 153. brigadi kako bi dali ono što druge brigade nisu imale. Sada živimo u miru i u miru treba graditi državu kao što su oni radili hrabro, smišljeno, razborito i odgovorno. To je poruka i drago mi je da smo večeras ovdje i da ćemo se prisjetiti tih dana i s časnim ljudima provesti neko vrijeme.
U znak sjećanja na sve poginule u Domovinskom ratu, pripadnici postrojbe, predstavnici Grada i državnih institucija, položili su vijence kod spomenika “Golubica” ispred velikogoričkog gradskog groblja.
